Nova Istra

160 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI pojavio na tome licu stisnutom od bijesa i postalo je nježno, slatko, gotovo djetinje, zamijenivši tako ono koje je toliko vikalo.„Idite, dragi. Idite, mladenci!“ Masa je odahnula i otvorila oko crvenog tepiha prolaz za mladence. Trebamo još jednom napomenuti da dobri stanovnici Catanije imaju običaj govo- riti glasno. Uz „Lijepa! Prekrasna! Elegantna! Kakva ljubav!“, što su izgovarali Gio- vannijevi prijatelji, dopirali su i nepoznati glasovi: „Ne sviđa mi se on, u licu!“. „Ovaj tu, kume, neće izdržati!“ „No, kako, ako je glomazan?“ „Eh, tim debelima sve dođe uzlazno!“ Ispred crkve, pri vrhu stepenica, mladenci su se morali zaustaviti. Na posljednjoj stepenici, ispod njih, bio je sagnut čovjek, iza aparata koji je pridržavao tronožac. „Minutu“, rekao je on, glave ispod crnog pokrova. Aparat je snimio fotografiju u trenutku kada je udarac vjetra ponovno osljepljivao paža i dizao u zrak veo mladenke te kosu i odjeću nazočnih. „Dosta!“, uzviknuo je Giovanni.„Idemo.“ Nakon prijma u tastovoj kući, dok su se sluškinje žalile da uzvanici nisu ostavili ni jedan jedini kolač za njihovu djecu te optuživale jednog po jednog, uključujući i predsjednika suda koji je stavio keks u torbicu uz bakrene novčiće, Barbara se prislo- nila na Giovannijevo lice, dahnuvši: „Nemoj otići u Milano, brate moj! Ona magla i hladnoća neće ti činiti dobro! Ti patiš od reumatizma!“. Giovanni je promrmljao dvije nerazumljive riječi i vratio se Ninetti, koja je navla- čila rukavice za putovanje. Trebalo je krenuti! Sat vremena kasnije on je sa čuđenjem gledao prekrasnu djevojku koja je sjedila pored njega u kabini spavaćih kola. Zatvorena vrata i situacija koje se toliko plašio i koju je toliko iščekivao napokon je došla: bili su sami. No, providnost je beskonačna: dan vjenčanja bio je posljednji od onih u kojima su stara sramežljivost, lijenost i poteškoća u činjenju nečeg o čemu se dugo razmišljalo Giovannija stavljali u poziciju da pati umjesto da bude sretan. Jedan je novi život započeo za njega, kako je često ponavljala Ninetta. U Taormini, gdje su odsjeli dva tjedna, Giovanni je često s osmijehom i jednim dobrodušnim „gadovi“ pomišljao na razgovore koje su vodili već oženjeni prijatelji. „Je li tomu bilo doista tako?“ Srsi zadovoljstva, uhuuuu sreće vibrirali su mu u grlu kada bi razmišljao o sebi, onih rijetkih trenutaka kada bi hodao sam ulicama Taormine. Na koncu, sitne je nelagode mogao prebroditi kao i svi drugi, a radostan je bio ekstremno. Po njegovim riječima, ponašao se kao muškarci općenito, ali je u tajnosti uživao poput malog božanstva. Svaki put kada bi sišli jednom uličicom te dolazili do željezne ili drvene ograde,