Nova Istra

159 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI „Evo je“, rekao je jedan glas. Svi su ušutjeli i čulo se kako živahno odjekuje automobilska truba. Glasovi iz župe ponavljali su: „Mladenka!“. Giovanni je izašao teška koraka; sudario se bočno s fotografom, koji ga je gotovo srušio u žaru da s fotoaparatom dođe ispred svih. Napokon se progovorilo o ljepoti. Čula se nekolicina dobrih ljudi. „Prekrasna je! Prelijepa! Koje oči!... Pet tisuća lira haljina!“ I naposljetku, jedan je rekao:„Odjevena je u svjetlo!“. Giovanni je, pridržavajući si rever jakne koji mu je ulazio u oči, pružio buket cvijeća mladenki i ušao nakon nje dok je klizila, tiha i sramežljiva, uz očevu ruku, nesigurna hoda poput vola. Ponudivši svoju ruku punici, popeo se stepenicama i malo potom, ne vjerujući niti jednom od vlastitih osjećaja, pa čak ni onome vrlo živom koji mu je prouzrokovala igla zaboravljena u prugastim hlačama, Giovanni je kleknuo na baršunasti jastuk pored Ninette, koja je svojim velom pri svakom, pa i najmanjem pokretu imitirala šum lišća, ispred svećenika u pozlaćenoj halji. Pokraj velikog oltara, okupanog svjetlom, iz orgulja je dopirala Schubertova Ave Maria , a glasovi siročadi susretali su, penjući se prema tavanu, zrake Sunca, koje su silazile s mračnih stakala sve šire, obojene anđelima. U tom trenutku postalo je jasno da je u Giovannija (bez da je itko, pa i on sam, za to znao) dugo bila zaljubljena jedna njegova susjeda, četrdesetogodišnjakinja sred- nje građe, slijepa na desno oko, koja je sada, stojeći blizu oltara sv. Barbare, počela plakati kao kišna godina, tako da joj je čak i župnik uputio strog i odlučan pogled. No, nije se mogla suzdržati, njezini su jecaji svima odali da je ona htjela biti na mje- stu mladenke, pred oltarom, s bijelim velom. Morali su je odvesti do župnog dvora i dati joj šalicu čokolade. Drugu patetičnu scenu priredio je stari pukovnik Motta, od kojeg su svi očeki- vali uzvik „Živjeli mladenci“ jer je u gradskom teatru tijekom recitacija posvećenih gospodi ili artiljeriji uvijek snažnim glasom vikao „Svi na noge! Živjela naša slavna artiljerija!“, no i on je počeo tiho plakati, očito u strahu da će kao neženja umrijeti sam u željeznom krevetu. Nakon mise župnik je održao prodiku. Taj čovjek, koji se činio blagim, ponudivši posvećenu hostiju očiju punih suza, odjednom se ražestio. „Profesore!“, uzviknuo je Giovanniju stišćući šake. „Pazi! Ovo je tvoja životna družica! Tijekom rata vojnici su mi prije izlaska iz rovova govorili: ‘Moja žena je dobra! Moja žena je lijepa! Moja žena je sveta!’ Eto što su mi govorili vojnici prije negoli bi se suočili sa smrću! Pazi, profesore!...“ Dok je hodao gore-dolje po stepenicama uz oltar, stalno sa stisnutim šakama i bijesan, stari je stotinama puta rekao „pazite“, nazivajući i dalje Giovannija Percollu profesorom. Napokon, kao Sunce koje je probilo najcrnji oblak, osmijeh se