Nova Istra

158 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI XI. Ujutro na dan vjenčanja Giovannijevo je lice bilo podbuhlo i s mrljama: prokletom je ogledalu okrenuo leđa i zamolio Barbaru, koja je plakala kao dijete, da mu sveže kravatu. „Moj dragi Giovannino, moj dragi Giovannino“, ponavljala je Barbara, stalno iznova vezujući čvor. Sluga mu je stavio u džep figuricu Majke Božje te mu dao da poljubi angorsku mačku. Napokon se pojavio jedan starac i, vrteći kapu u rukama, rekao: „Kočija je spremna!“ Giovanni je krenuo, s buketom ruža na koljenima. „Ne sviđa mi se kako izgledaš!“, kazao mu je Muscarà koji ga je čekao među uzva- nicima ispred kapije Collegiate.„Što ti je?“ „Ništa!“, promrmljao je Giovanni penjući se polako stepenicama pored tepiha i smještajući se, s velikim buketom cvijeća, blizu oltara. Crkva je bila puna prijatelja i znatiželjnika. Punica mu je ovila ruke oko vrata: „Ova katedrala je prekrasna!“. „Ma nije to katedrala, mama!“, rekao je s lažnim osmijehom. Bio je prisiljen sam sebi priznati da, iako je činio sve što mu je potrebno za sreću, i bez toga bi bio najočajniji i najmračniji čovjek na svijetu, ipak se toga dana, koji mu je trebao biti najljepši u životu, nije osjećao sretnim. Uz to, ovo ljetno jutro nije bilo vedro, što je bilo jako čudno za lipanj. Snažan vjetar pun pijeska otvarao je poput jedara plahte na terasi i tresao škurnice. Palme iz tegli, koje su se nalazile s obiju strana tepiha, savijale su se i uspravljale fijučući poput bičeva. „Dođi unutra!“, kazala mu je punica, nakon što je još jednom izašla. Giovanni je ušao u malenu crkvicu, ukrašenu crvenim i zlatnim ukrasima, i osje- tio kako ga s tisuću strana ljube, dok mu je Scannapieco toliko stiskao ruku da mu je skinuo bijelu rukavicu. Stanovnici Catanije imaju loš običaj da prilično glasno govore; razaznao je glas gospodina Giardinija koji je govorio o svojoj svadbi: „Vjenčali smo se u crkvi tu po- red, bez toliko priča!“. „Gdje, tu pored?“, upitao je Scannapieco. „Ovdje, desno!“ „Zar postoji crkva ovdje desno?“ „Oh, mati Božja, zar nema crkve tu desno? A gdje su ubili Pizzara?“ Odjednom je došao paž, štucajući i pritišćući si lijevo oko s objema rukama: vje- tar ga je oslijepio. „Zašto moramo toliko čekati Ninettu?“, ponavljala je markiza, vadeći vrhom svi- lenog rupčića komadić slame iz paževa oka.„Što to radi?“