Nova Istra

155 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI „Mama, pa što to govoriš?“, vikala je Ninetta.„Tata ne može biti Sicilijanac ako je rođen u Perugi, a njegov otac u Veneciji.“ „No, meni je u biti rekao da ima sicilijanske krvi u venama... barem s majčine strane... Ali, ne sjećam se više: to je sve bilo tako davno. No, Bože, mogao je biti mal- čice ljubomoran. Nisam u stanju učiniti čovjeka imalo ljubomornim!... Pa tko mu je branio da bude malčice ljubomoran?“ Ninetta, koju su takve priče prilično nervirale, bojeći se da joj zaručnik ne krene pogrešnim putem, stiskala mu je noktima ruku, onu krupnu i dobru ruku na kojoj je bilo „ispisano“ prvih pet sloboda. „Uhhh“, govorio je muž, budeći se i izvukavši iz hrpe svoga tijela groznu i dobru glavu, s tim odurnim obrvama, ali tako dobroćud- nim. Jedne večeri kada je spavao s glavom gotovo pomiješanom s prsima, dok mu je disanje bivalo otežano, uz četiri ili pet slojeva mesa konfuzno pokrivenih ljudskom odjećom, žena ga je nježno pogledala i uzdisala: „Muž!“. Ninetta se okrenula, s bojazni očekujući neprikladan govor. „Muž“, nastavila je ona dražesna starica. „Što je? Ja se i nakon trideset godina pi- tam što je. Djeca, otac i majka tvoja su vlastita krv. Ali, muž? Kako je ponekad čudno razmišljati o tome što je muž! I svejedno ga se toliko voli!“ A da ga ona voli, bilo je zorno iz pogleda punog emocija, mudrog i ljubaznog, koji je uputila prema fotelji punoj ljudskoga mesa. Giovanni je bio sretan: dobra krv ne laže, ako želiš razumjeti kćerku, pogledaj njezinu majku! I ako je majka mogla uputiti jedan pogled tako pun emocija čovjeku kao što je markiz, on je naprama markizu bio Apolon, mogao se udebljati, poružniti i izgubiti kosu pred Ninettinim očima! Uvijek će dobivati pogled pun emocija. Ka- kvi fini ljudi! I kako su ostajale lijepe žene u toj obitelji, moj Bože! Markiza je nosila svoje godine u licu kao što jedna mlada Venecijanka nosi masku. Došlo mu je da ljubi pod i da se zahvali milosrdnom Bogu! Kao što je to činio i njegov konobar iz Cibalija. Stari Paolo pretrpio je novi udarac što se tiče svojih običaja, ali uvijek su- protno u odnosu na posao i odgovornost. Župnik iz Cibalija uspio ga je nagovoriti da se ispovjedi i da mu otme iz usta sve riječi kojima je bio pun njegov život. „Ja ne vrijeđam niti jedno Božje biće!“, kazao je konobar klečeći, obavijen mirisom starih umaka koji je dolazio iz svih mrlja s njegove majice. „Je li Božje biće posuda ili, pak, čajnik?“ Župnik mu je objasnio da mržnja, na što god bila usmjerena, uvijek vrijeđa dušu koja je prihvaća, da su i nežive stvari djeca Božja te da se psovke upisuju u nebeskoj knjizi i suočit ćemo se s njima Sudnjega dana, iako stvari kojima su psovke namije- njene neće biti prisutne u Jozafatovoj uvali. Stari je izašao čupajući si kosu: morao je ponoviti stotinu puta Očenaš , pedeset