Nova Istra

156 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI Vjerovanja i četrdeset Zdravomarija . No, on ih je ponavljao beskonačno. Od dana is- povijedi svaka je isprika bila dobra da klekne i izgovori molitve, poluotvorenih usni- ca. Ako je padala četka, on je kleknuo da je uzme i deset puta bi se prekrižio prije negoli bi ustao, ako je prolazio pored kakve ikone, stavljao bi ruku na nogu nekoliko minuta i onda na usnice, ljubeći si vrhove prstiju devet puta. Budući da župnik nije govorio o pitanju higijene, on je ostao prljav i svete su ikone imale tragove njegovih prstiju, dok je on sam prinosio čelu, u crnoj boji ili, pak, u onoj uljanoj, prvo od triju imena križa. Njegova je sporost u posluživanju neopisivo narasla. Pomirivši se s an- gorskom mačkom, koja mu je ujutro skakala po krevetu i lijegala mu ispod leđa, nije se usudio ustajati dok bi životinjica imala zatvorene oči, da joj ne bi prekidao san. „Ne moren je kalat“, odgovarao je gospodaru koji je bučno svirao. „Na svu sreću“, vikao je Giovanni iz sobe, „to će uskoro završiti“ (aludirao je na skorašnje vjenčanje). Naime, dolaskom proljeća te potom i mjeseca lipnja, datum vjenčanja bio je sve bliži. Kako se sve više približavao datum vjenčanja, odnosno mjesec lipanj, Giovanni je bivao sve sretniji, slabašniji i strašljiviji, dok je Ninetta (a to je bila prava sreća) bivala pravi đavao što se tiče energije i spremnosti. Pismima, telegramima, telefonskim razgovorima, pitajući ga svaki tren slaže li se, a on je odgo- varao potvrdno, premda nije razumio sa čime se to treba slagati, početkom svibnja Ninetta je sredila da uđe u društvo za tekstilnu manufakturu i otišla osobno do jed- nog grada na sjeveru ne bi li poduzela posljednje pripreme za kuću u kojoj će živjeti s mužem, a koju je već jedna teta pažljivo pripremala. „To je gnijezdo“, rekla je na povratku.„To je gnijezdo.“ Giovanni nije dobio nikakav podatak o broju soba, obliku namještaja, boji zido- va, sve su to bila iznenađenja koja je Ninetta pripremala mužu. Giovanni se u tom trenutku prisjetio ranoga djetinjstva, kada bi uoči blagdana Svih Svetih na njegova pitanja o igračkama koje će mu pokojnici sutradan ostaviti ispod kreveta, unutar cipela i drugdje, majka odgovarala: „Sutra ćeš znati!“, i oči bi mu postale vlažne. Kada bi pomislio na majku, preplavila bi ga takva nježnost, tako očinska, da nije mogao ni govoriti. Sjećao se one djevojke umrle s 24 godine, koja je preminula kada je imala manje godina nego on sada, kao i manje od Ninette, one djevojke koja je u zoru Dana mrtvih uživala igrajući se s loptama, lutkama i puš- kama koje su nalazila djeca, a zabavljala se više od same djece; u osjećaju da mora još zvati mamom tu mladenačku predodžbu, nestašnu i nasmijanu, izgovarao je i očinske i sinovljeve riječi istovremeno. No, već je došao svibanj i trebalo se šetati ulicama. Zaručnici su često sami išli korzom, no ponekad su ih markiz i supruga slijedili, on sustigavši ih i prestigavši svojom enormnom sjenom, ona sa svojim neprestanim pričama, u kojima se zgrada pošte nazivala kraljevstvom, gradski park botaničkim