Nova Istra

154 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI svoga sna, odspavanog čitavog popodneva u sobi pokraj, te primijetio bezbroj stvari izvan mjesta koje su ga odmah srdile. Pratio je potom uhom daleki hod sluškinje, koja se vukla, sporo dolazeći do vratašaca na samome kraju hodnika... I odjednom, možda neprimjetno, ali za njega vrlo blizu, kao da su predmeti od kojih je zvuk dolazio šumili unutar uha, poput šuma vode koja se povlači. Gledao je Ninettu da se uvjeri je li ružna scena, vezana uz taj zvuk, namijenjena i njoj. Ali, na Ninettinu je licu ljepota postala tako duboka i milosrdna da bi i najgori miš ili najgori vrč koji bi se prevrnuo na najružnijem tepihu pred njezinim nogama bio shvaćen, sažalila bi se nad njime i oprostila mu do potpunog nestanka. Uostalom, došlo je vrijeme da se krene i svi su ustali. Barbara je na trenutak pozvala Giovannija do susjedne sobe: „Brate moj, nedo- staješ nam!... Ali, nisam te zato zvala. Ako ti je stalo do vlastitoga zdravlja, poslušaj me: nije u redu da vi idete sami, ti i ona. Ljudi imaju dug jezik. Portirka mi je rekla: ‘Zar može zaručnica biti gospodična ako idu sami po cesti?’ Zašto vam trebaju ti zli glasovi?“. „Bože moj, Barbara!“, kazao je Giovanni i grubo izašao iz sobe. „Idemo li, dragi?“, upitala je Ninetta navlačeći rukavice. „Odmah!“ S ceste, okrećući se prema balkonu, zaručnici su vidjeli sestre na ogradi, jednu iza druge, poput jelena na gredi koju samo što nije poplavila nabujala rijeka. Jako du- gačka plahta koja je visjela s gornjeg kata gotovo je posve prekrivala glave triju žena. X. Dnevni boravak kuće Marconella zaručnici su idejno podijelili na tri dijela: A , B i C . U prvome je bila ogromna stolica, u drugome nekoliko stolica od pruća i stolić, a u trećem četiri fotelje, lažni kamin i stol za pušače. U dijelu A Giovanni je proveo krasne duge sate gledajući kako se svjetlo dana koje je ulazilo s obližnjeg prozora mijenja na Ninettinoj kosi. U dijelu B njegov život nije bio manje sretan, ali ponekad bi trebao otrpjeti markizove govore, koji su bili obilježeni sa „ja“ i „ja“, kako je znao često ponavljati, jednim golemim„ja“, naj- glomaznijim. U listopadu je stigla i punica iz Siene, dražesna žena s plavosijedom glavicom, koja je hodala odlučno i bila nasmijana. Ona je zauzela dio C i jer joj se sviđalo pristupati stvarima na drukčiji način negoli one zbilja jesu, stavljala je ruke u lažni kamin, praveći se da ih grije, i zvala na svoja koljena, kao što se zove psa, mali jastuk koji se nalazio na obližnjoj stolici. „Koje li sreće, udati se za pravog Sicilijan- ca!“, govorila je kćerki.„Mene je dopao jedan lažni! Ne sjećam se niti jednog trenutka ljubomore s njegove strane!“