Nova Istra

153 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI No, nasreću, živio je još uvijek u Cibaliju, među morskim zrakom i vrtovima s limunima. Barbara mu je uzalud poslala ceduljicu ispisanu olovkom ‒„vrati se kući!“. „Što je učinjeno, učinjeno je“, odgovorio je Giovanni. No, taj njegov način ponašanja (izvanredan slučaj) nije se svidio Ninetti. „Ja že- lim“, ponovila je djevojka,„upoznati svoje šogorice. Čula sam da su tako dobre“. „Da“, promrmljao je Giovanni,„dobre su, ali naša je kuća pomalo po starinski...“. „Što to znači? Kuće ne moraju biti moderne, važno je da su čiste.“ „To je i ono što ja kažem“, pomislio je Giovanni, prisjećajući se te kuće sa stolovi- ma i ormarima punima ambalaže, praznih kutija i bočica. „Bi li se moglo reći da je kuća prljava?“, nastavio je razmišljati. „Ne, ne može se reći, ali vidi se indiferentnost prema stvarima koje treba baciti, što sliči nebrizi i prljavštini.“ No, morao je obavijestiti Barbaru da će sutradan doći sa zaručnicom. „I s njezinim ocem, s markizom!“, kazala je Lucia. „Zasigurno neće moći doći sami, ti zaručnici... I s markizom.“ Pri toj riječi koja označava plemića uzbuđenje je u kući raslo i sve su, krećući se poput uplašenih mačaka, činile korake koje inače nisu, po nekim odvaljenim cigla- ma na podu, tako da su i ormari i stolovi pokazivali svoj strah.„S markizom.“ Zbog velikog uzbuđenja, nakon isprobavanja bezbroj mogućnosti otvaranja vra- ta, staroj se sluškinji zavrtjelo u glavi pa se jednostavno srušila. „Ima temperaturu, Bože, ima temperaturu!“, kazala je Rosa nakon što je dotaknu- la čelo starice, koja je polako dolazila k sebi.„Trebamo je staviti u krevet.“ I tako su je tri sestre odvukle do kreveta i polegle na madrac od perja. Sutradan su Giovanni i Ninetta ušli gotovo oslijepljeni u mračan hodnik, da bi potom ugledali figuru s dekama prebačenim preko ramena.„To je sobarica!“, objasni- la je Lucia, šapnuvši pritom bratu: „Ustaje svaki čas... jer joj je jako loše!“. „A markiz?“, upitala je Barbara gledajući prema mračnim stubama. „Tata nije mogao doći“, kazala je Ninetta.„Jako se ispričava.“ „Sami ste?“, upitala je Barbara, uvijek neodlučna da zatvori vrata. „Da, da“, odgovorio je brzo Giovanni.„Uđimo u dnevni boravak.“ Sve svjetiljke iz kuće prenesene su u dnevni boravak; oči ondje nisu mogle primi- jetiti niti jednu svjetiljku čije svjetlo nije bilo zasljepljujuće. Činilo se da se nalaze u boci punoj plamena. „Ugasimo ove“, kazao je Giovanni vraćajući tamu cijelom jednom nizu stakala. Ninetta je sjela na niži kauč, a tri sestre oko nje, na trima foteljama. Govorile su malo i promatrale je u tišini. Giovanni je stajao i utiskivao si, iako nije znao razlog tome, nokte u šaku. Činilo mu se da iz očiju triju žena izlaze najstarije i najtužnije domaće životinje: mačke bez života, miševi iz pljesnivih šupa, zimske muhe, te da gledaju Ninettu umornim pogledom, bez osjećaja. Osjećao je potom ustajali miris