Nova Istra

152 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI Budući da su bili u mraku, Ninetta je upalila svjetlo da mu vidi lice, bojeći se da će ugledati onaj „zli“ izraz o kojem joj je Luisa govorila tresući se poput lista, no naišla je na veliku dobrotu i dobrodušnost, jedan obilan niz potvrde za sve buduće godine, pa je od radosti raširila ruke i ovila mu ih oko vrata. Od one večeri i lijeva ruka, odnosno prsti lijeve Giovannijeve ruke dobili su razne slobode, ali radilo se o manjim stvarima, primjerice o listanju švicarskoga modnog časopisa ili, pak, o korištenju mirisom Elizabeth Arden . Giovanni se ponovno potrudio da sve to memorira, s pomoću ceduljice koju je čitao potajice, a na kojoj su bili nacrtani prsti s pripadajućim slobodama. Pa na koncu, kakve su veze imale te malene gnjavaže prema svoj slobodi koju je dobivao zauzvrat? Najsvježiji sati njegova života bili su mu bliski, posebice jutra iz 1906. i 1907. Priroda, u cik zore, kroz prozor kočije, svijetloplava stabla na crvenome nebu, trava koja je izlazila iz rose i ovce na napojima, sve se to izmjenjivalo s onime što je u stvarnosti imao pored sebe. Pravili su mu društvo pijetlovo glasanje, slavujev pjev, zvonjava zvonika, ali jaki i bijesni, kao kada su mu kao šestogodišnjaku smetali uhu. Mazge su noću vukle svoje zaprege prema polju, gledale su pored sebe okom koje osvjetljava poput lanterne. I onda! Mir koji je nastao između Giovannija i žena od onoga trenutka kada ga je Ninetta primila za ruku u Kući duhova nastavljao se na višoj razini. Ninettino lice, melankolično, slatko i zapovjedničko, čuvalo je, uime Žene, Giovannijeve misli i onemogućivalo im da se zahuktaju. Činilo se, naime, da se jedan nijemi prijekor nalazio na samome dnu tih očiju, poput munje preko ho- rizonta u listopadskim večerima, spreman da izađe i eksplodira ako bi se Giovanni vratio, makar na trenutak, na fantazije o Angelicinu prstenu, što je dopuštalo da se neprimjetno uđe u sobu sramežljive i začuđene Agatine ili, pak, staroj sceni, toliko puta ponovljenoj u mislima, o nepoznatome preodjevenom u mornara, s hlačama nabreklim od mesa, koji se kasnije otkriva ženom. Kvart kuća za čaj, koji se uzdizao iznad krovova sa zaklopljenim škurnicama na maloj udaljenosti od kuće Giovannijeva oca, bio je kvart prema kojem je on puno puta prije negoli je išao na počinak uputio nostalgičan pogled, primjećujući da se odatle pruža velika magla, gotovo kao u močvari, ali življa i životinjska, kao dah ži- votinje koja u krznu obavija sazviježđe Perzeja i Blizanaca. U toj se četvrti, prolazeći njome zbog jedine radosti prolaženja, osjećao napadaj smijeha pomiješan s kašljem i ostajao bi mokrim od glave do pete, kao da bi dobio kantu vode. Taj je dio za Gio- vannija bio naseljen monstruoznim i nekorisnim bićima. Jedan od strahova koji ga je najviše vraćao u djetinje stanje bio je da će jednoga dana tragovi njegovih koraka postati fluorescentni te da će ga lanci i lanci sjajnih pedaliranja, na način jasan svima, zavezati za uličice i portune toga zloglasnog kvarta.