Nova Istra

151 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI ruješ li mi da nikada nisam susreo džentlmena?“ „Ja, primjerice, nikada nisam ukrao ništa!“, odgovorio bi Giovanni. „Ne znam!... Oprosti mi, dragi, ali starost me čini takvim. Ne vjerujem više niko- mu! Nisi ukrao, veliš... Pa, znam li ja to? Nitko te nije nikada optužio, to je sigurno! Ali, znam li ja uistinu jesi li krao? Jesam li imao oči uperene u tvoje prste?“ „Možete mi vjerovati!“ „Ne vjerujem nikome, niti našem Gospodinu.“ Odjednom je došla Ninetta, bila je nemirna, nervozna, pričala je nekako napeto i željela je da odmah upale svjetlo. „Što je?“, upitao ju je Giovanni. „Ništa, moj dragi.“ „Ma kako, zar ne mogu ni znati jesi li nezadovoljna poradi mene?“ „Dragi!“, rekla je ona prekidajući, s lijepim osmijehom, njegov nemir. „Daj mi ruku!... Ne desnu: drugu!“ I spustila je glas:„Palac lijeve: sloboda da budem nezado- voljna!... Dopuštaš li mi?“. „Da, ali s velikim žaljenjem jer želim da uvijek budeš sretna!“ Za večerom Ninetta nije progovorila ni riječi i jedva da je taknula hranu. Tek kasnije, kada su bili oslonjeni na mramornu ogradu i zvijezde su trčale prema sjeveru, po terasama, od jedne ograde do druge, Ninetta je objasnila razlog lošeg raspoloženja. Susrela je svoju prijateljicu Luisu Carnevale, koju nije vidjela tri godi- ne, od dana kada se udala. Bože, koje lice! One tri godine izgrizle su je kao miševi. Ona iz Milana, on iz Palerma!... Iako su i oni, tijekom zaruka, ispisali deset slobo- da za nju. Broj jedan dopuštao joj je posjet kazalištu i samostalno, kada je on bio odsutan iz Catanije, a broj deset prihvaćanje da je jedan zajednički prijatelj počasti aperitivom u glavnoj slastičarnici („ne zasigurno u nekoj zabačenoj kavani“). I ona je imala slobodu jahanja i odlaska na skijanje... On se bio pokazao poput anđela tijekom zaruka i toliko je puta potpisao tu listu da je tih deset pravila bilo poput oblaka – imena, datuma i srca probodenih strelicom. No, nakon vjenčanja zločesti i pokvareni izraz smjestio se na njegovu licu: počeo je nametati svoje zakone staroga Sicilijanca, najgore i najcrnje. Zaključao ju je. (Ninetta je cmizdrila: „Zaključao.“). I kada mu je Luisa pokazivala onu listu koju je već toliko puta potpisao, on bi joj se, kao da je bičuje, ismijavao i govorio: „Slobodu skijanja? Evo skija, samo ti idi!“, i pokazivao bi metlu. Pakleno srce! Bio je i toliko vulgaran da je Luisi, odgojenoj u Švicarskoj zajedno s belgijskom princezom, govorio: „Sloboda jahanja? Dođi ti samo, evo tvoga konja, draga!“. I kako je sjedio, onako samo u gaćama, spuštao bi i dizao koljena kako se to čini s djecom. Giovanni se počeo glasno i dobroćudno smijati. „No, ja neću nikada biti takav, možeš mi vjerovati!“