Nova Istra

150 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI Panarini mu je stavio prst na lice i gledao ga kao da je liječnik.„Nema ničega.“ „Bože, nisam valjda sanjao?“, pomislio je Giovanni. No, Ninetta ga je pozvala i on se odvojio od prijatelja i krenuo k njoj. „Giovanni“, promrmljala je stavljajući mu ruku na rame,„što misliš?“. „Ti... ti...“ Odgurnuo je Ninettu prema obližnjoj palmi i ne vjerujući vlastitim usnama, osje- ćajući se tisuću puta da umire i isto toliko puta da ponovno oživljava, ponavljao je onu riječ za koju mu se činilo da sadrži beskonačnost slogova: „Ti...“ IX. Zaručeni, dakle. Ninettin je tata bio toliko ružan koliko je ona bila lijepa. Kada ga je krupni markiz zagrlio i poljubio u čelo, Giovanni je osjetio sav gorak miris njegove ružnoće i poprimio je pogled onoga tko ima dlake u ustima i ne može ih se riješiti. No, večeri u tastovoj kući bile su iznimno ugodne. Pored mramornog prozora, s ugašenom lampom i nebom punim zvijezda, Ninetta je dizala njegovu veliku ruku i davala ime svakom prstu. Ime njegovih sloboda.„Ti nećeš biti kao ove budale ovdje. Nećeš biti ljubomoran. Želim biti iskrena s tobom: ja neću nikada, nikada imati ljubavnika, ali želim imati svoju slobodu jer sam se rodila i odrasla slobodna!“ I evo ga. Palac: sloboda da sama izlazi; kažiprst: sloboda odlaska na skijanje; srednji prst: sloboda da ode na jedno putovanje godišnje; prstenjak: sloboda jahanja, mali prst: sloboda namještanja kuće kako želi jer je gospodarica kuće žena. Giovanniju se činilo da mu tim riječima ispod svakog nokta stavlja iglu s jednom zastavicom. Ali, nije osjećao bol, naprotiv; činjenica da se njegova ruka nalazila iz- među njezinih, mekanih i toplih poput paperja, činila mu se poput čuda. Nakon što mu je tako spomenula prste, Ninetta ih je jako stiskala i stavljala ih ispod brade i usta. Giovanni je gledao ispred sebe svoju krupnu šaku i njezino lijepo lice, spojene u jednu sliku koja je trebala prikazati savršenu sreću. Ta igra s rukom jako se sviđala Ninetti, koja bi ponekad dok su hodali cestom uzela njegov srednji prst ili kažiprst te, stavljajući ga do visine njegovih očiju, pro- mrmljala: „A ovo?“. Isprva Giovanni nije pokazivao dobre rezultate, zamijenio bi slobodu srednjeg prsta s onim palca i nije se sjećao na što se odnosi sloboda malog prsta. Srednji? Sloboda da otputuje jednom godišnje. Jedne je večeri Ninettu morao dugo čekati. U mračnoj sobi, naslonjen laktom na mramorni stup, Giovanni je razgovarao s tastom, koji je ispunjavao tminu svojom enormnom ružnoćom. Pričali su o muškarcima općenito. „Lopovi!“, govorio je markiz. „Svi lopovi! Vje-