Nova Istra

149 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI ku, neće prenijeti miris buhtlice koja mu je početkom stoljeća pržila džep pregače... „Mi ćemo tako noćas vidjeti nebo!“ I lagano je kašljucao u ubrus. U onoj kući svi su bili mršavi i tanki: sin, koji je spavao, a lice mu je bilo poput ugasle svijeće, žena, koja je spremala stol prstima koji su bili poput slamnatih niti, i on, astronom koji si je pokrivao prsa novinama te zatim vunom i kašljući je govorio: „Treba biti jedan sat da vidimo sve dobro“. Oči toga čovjeka, vlažne pod noćnim nebom, odavale su neku hladnoću. „Idemo, vrijeme je.“ Popeli su se za njime stepenicama koje su zaudarale na miševe i moljce te su napokon izašli kod jedne kupole. „Evo Marsa“, kazao je maleni čovjek, kašljucajući i okrećući prema nebu teleskop. Činilo se da su zvijezde poput mora punog pjene... No, što su na koncu ženska prsa? Zašto toliko sati razgovora o tome kako su napravljena, o boji, toplini, čvrstoći, mekoći? Sati koji postaju dani, mjeseci i možda godine. Kakva je to sudbina toliko govoriti o dvama kamenčićima ili buhtlama!... I koliko je puta pocrvenjeo zbog predodžbe golih žena!... Odjednom, jedan lagani i delikatni pokret, kao čudesni udarac krila jednoga an- đela po bolnoj strani, odvratio je Giovannija od tih toplih i crvenih slika, i on je ostao gledati ih kao što stari bor gleda daleko od sebe vlastite korijene, izrezane izvan zemlje i odsječene. Beskonačni mir stvorio se između njega i žene, i tanašni i mekani miris širi se pored njegovih usta, pogođen čestim Ninettinim uzdisajima. Što se ponovno dogodilo? Jedan udarac, kao nekom šipkom, pomaknuo je autić pa su uz divlji uzvik zvona, koja u samo dvama zvukovima rezimiraju „Un bel di’ vedremo“, Giovanni i Ninetta izašli kroz širom otvorena vrata. „Bože, što ti je?“, upitao je Panarini. Giovanni, obrisavši si s brade jednu hladnu suzu koja mu je kapnula iz oka koje ne plače, odgovorio je: „Sretan sam“. „Kako je glup...“, kazao je jedan mladac koji ga je valjda čuo. Gospodin Percolla okrenuo se s jednim groznim„tko?“ u očima. „...vrijeme!“, zaključio je mladac i podignuo pogled kao da želi reći, „jesam ili ni- sam u mogućnosti da se ljutim na vrijeme?“. „Ma što se dogodilo?“, pitao je opet Panarini. Da, što se dogodilo? Giovanni ne zna baš.„Imaš li ogledalce?“, upitao je prijatelja. „Ogledalce?“ Giovanniju je trebalo ogledalce da provjeri je li ga Ninetta uistinu poljubila. „Imam li tragove ruža?“ „Ruža?“, upitao je začuđeno njegov prijatelj.„Gdje?“ „Po licu, možda.“