Nova Istra

148 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI brzo potrčao do vrata konkurentske kavane preko puta, u čijim je staklima odzva- njao smijeh važne gospode. Otvorena vrata spavaće sobe, nakon toga još jedna soba sa slikom Svete obitelji iznad bračnog kreveta, gdje se svako toliko vidi kako izranja, pokrivena bijelim šeši- rom, glava oca koji nešto protestira i miče jastuke: „To je moj jedini sin, zjenica oka moga, volim sve što čini, simpatičan je, zna ko- municirati, zna kretati se, zna šutjeti, kralj je ispred drugih, ima izgled kralja, drugi mu mogu noge lizati, jebe mi se za njihovu djecu, vode samo majmune za ruke, ja naprotiv imam lijepog momka, ako mu netko naudi, iskopat ću mu oči!...“ „Ma šuti, tko bi mu naudio?“ „Eh, svijet je pun rogonja! Što ti znaš o svijetu?“ Poluzatvoreni ulaz i kavalir Muzzopappa, odjeven u crno. Stari Percolla stavio mu je ruku na rame: „Dušo moja, razumijem vas! Neću vam ništa reći! Što da vam kažem, da ne plačete? Imali biste pravo da me udarite po glavi onim štapom! Plačite, čupajte si kosu, ubijte ljude po cesti, bacite se s balkona: imate pravo činiti sve što želite. Sve što želite! Jedan otac ne smije vidjeti kako mu sin umire! Što da činim sa svojim očima ako su oči moga sina zatvorene? Da ih objesim, uz dužno poštovanje...“. Rana večer. Izišao je prošetati malog crnog psića vezanog povocem. Vratio se de- set minuta kasnije, s povocem zapetljanim u rukama i zubima koji su cvokotali; jad- nu je životinju pogazio auto. U rukama je još osjećao miris dlaka toga psa. U noći je osjetio kako mu nešto lagano skače oko nogu i nježno ga oblizuje. Je li to pseći duh? Meditacije o smrti u fotelji, s bradom u ramenu, dok nekoliko vlakova punih greda, s veselim žamorom željeza, „nasmijavaju“ balkonska stakla. Nakon što je dospio na drugi svijet, duh psa, koji ga je čekao puno godina, došuljao se iz sablasnog grma i tihome slavlju nije bilo kraja. „No, kratko rečeno, glupost“, kazao je Muscarà. Tisuće, stotine tisuća priča o ženi vraćalo mu se u sjećanje. „Ona, uh, ah, on ne tako, noga, bedro, ona stvar, ona druga, ah, ah!...“ Izbuljene oči, lica isturena. „Gos- pođo, predstavljam Vam prijatelja Scannapieca.“ Scannapieco se nasmiješio i nije progovorio ni riječi. Kada se gospođa udaljila, Scannapieco se bacio na prijatelja da mu dade do znanja u kakvom se groznom sta- nju nalazi zbog tog komada od žene... Stari barun Belmonte, koji dobar čovjek! Samo, kada bi vidio ženu i na milju udaljenosti, makar kako viri iz reklame, počeo bi mumljati kroz brkove: „Ljepoto, šećeru moj, radosti moja, dođi!“. Jednom ga je čak zgazila kočija i izgubio je nogu, a sve zato što je gledao ženu koja je bila u kočiji... Ali, onaj miris rose koji se osjećao kad bi izašao iz crkve u vrijeme rata, možda se više neće vratiti. I sav kruh svih pekara ovoga svijeta, makar i topao, na istome šan-