Nova Istra

147 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI Mnoštvo momaka počelo je šaputati: „U to doba! Eh, eh! Što to čine?... A on se hvata za glavu!... Sakrij tu crvenu maramu, kume!... Za devet mjeseci ćemo vidjeti, samo hrabro. Kidaju se komadići svile u tome trenutku!... Kome se žuri, ne čeka!... Eh, to ne zna za razum!“. U međuvremenu, u Sablasnoj sobi dogodilo se nešto neočekivano, kao da je stra- nica na kojoj su ispisane uobičajene stvari – noćno nebo, Sunce, Mjesec, male doma- će životinje i one divlje, stabla i cvijeće, stoljetne tradicije prehrane, spavanje, dosada, strah i umor – okrenuta te da je novi list sjajio pred očima, još uvijek nepročitan. Činjenica je bila sljedeća: Giovannijeva ruka nalazila se u onoj Ninettinoj! No, Giovanni nije bio siguran u to. Naprotiv, može se raditi i o nečem drugom: da se Ninettina ruka nalazi među njegovima. Pitajte ga potom je li to lijeva ili desna ruka, miče li se autić ili miruje: on ne zna više ništa! Jedino što zna jest da je njegova borba protiv vlastite tišine i sramežljivosti okončana te da se korijeni njegova života uranjaju u more mlakog mlijeka. Njegova prošlost, poput Zemljine kore koja poslije noći biva malo pomalo osvjetljavana Suncem, postala je tako vidljiva u najmanjim detaljima pa on i dalje može tvrditi da se nalazi u svim mjestima u kojima je bio te da nije ni mlađi ni stariji od svih onih doba kroz koje je prošao prije negoli je navršio četrdeset godina. Evo lijepih kamenčića Via Rome, kora dinje, evo na nogama svježe svile halje! Evo tintarnice iz školskih klupa i mirisa tinte koji dolazi do usta s vrhova prstiju!... Sveti Bože, koliko dražesnih psovki!... Otac je taj koji govori, vraćaju mu se svi očevi govori, čak i prvi, kojeg se Giovanni nije nikada sjetio i koji možda nije nikada razgovijetno čuo: „Ovo dijete ne sliči ni meni ni tebi. Poput tikve je. Ni ja ni ti nismo nikada bili tako ružni!“ „No, zašto ga onda voliš?“ „Sam đavao zna, to su đavolja posla.“ „Ma vidjet ćeš da će postati prekrasan.“ „Ma vraga će postati kada nema kako, prokleti Juda.“ „Prestani ga tako ljubiti! Skinut ćeš mu oči!“... Kavana sa stolovima od zahrđalog željeza, u malenome planinskom selu. Samo jedan je stolić zauzet: sjede oko njega najvažniji likovi – gradonačelnik, liječnik, tajnik, inženjer, barun i komendator Per- colla. Konobar opasan tamnom pregačom krpom briše drugi stol. „Evo ga, evo ga, evo ga“, uzviknuli su svi dok je maleni Giovanni hodao trgom koji nikako da završi. „Vaš sin! Sin!... Stariji... Blijed!... Blijed je!... Ružna boja! Injekcije!... Željezo oralnim putem! Sport...!“ „Prijatelju moj“, kazao je naposljetku otac kada je on bio na tridesetak koraka udaljenosti. „Što smo učinili danas? Ista priča?“ Plameni su mu sijevali iz očiju, sti- snuo je šaku i u zraku napravio pokret onoga koji poteže konop zvona. Giovanni je