Nova Istra

146 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI muževi iz Catanije nemaju što biti zavidni onima iz Milana ili Pariza: ništa lošeg, željeli su možda reći napućivši usnice, nema u tome da žena uđe u autić zajedno s prijateljem, od povjerenja, dakako, te da tako odradi putovanje u tmini! Oni su strp- ljivo čekali vani, s njezinom torbicom ispod pazuha, pokazujući gotovo pa nasmije- šeno lice pred istraživačkim okom, zloglasnim, mnoštva neženja. Kada se iz Kuće duhova čula žalopojka – nešto između zvuka male trube i glasanja bolesne mačke, što je bio uzvik vještice – muževi bi odahnuli: malo kasnije otvarala bi se širom vra- ta, a žena je izlazila, malo blijeda i nešto premirna. „Draga, kako je bilo?“ „Ma... ne znam!“ Giovanni je dospio u skupinu Ninette i prijatelja, taman ispred Kuće duhova. „Idemo li?“, pitali su neki ženski glasovi. Mladići bi se nakašljali, kako bi naglasili da ih nije zanimalo produbiti temu. „Oh“, kazala je Ninetta svojim medenim glasićem.„Tu je gospodin Giovanni Per- colla!“ i uzevši ga pod ruku kazala je: „Otpratit će me on! Idemo!“. Panarini, iskoristivši trenutak da se progura do Giovannija, šapnuo mu je nekoli- ko kratkih riječi: „Hrabro, radi se o tvojoj sreći“. Giovanni nije ništa odgovorio. Nakon što su prešli tri stepenice Kuće duhova, ljut, mračan i odlučan, ponavljao je u sebi: „Ovoga puta ću je pojesti!“. Sjeo je u taj autić pored Ninette i tako je jako osjećao njen miris da mu se činilo kao da ju je već pojeo i da mu teče venama. „Hej, Giovanni“, rekao je Panarini.„Evo fotografije s gađanja mete!“ Giovanni je dobio, iz ruku jednog raskopčanog momka, kartončić na kojem je ugledao sebe s licem utopljenika koji nastoji ne nagutati se vode, i s puškom na ramenu. „Mogu li?“, upitala je Ninetta položivši prst na taj karton. No, u tom trenutku zvončići s tavana intonirali su kraljevski marš, otvorila su se jedna vrata i vagončić je ušao, klizeći u tmini. Ne postoji više ništa za Giovannija; povijest svijeta je laž i on ju je zaboravio, puno značajnije stvari preuzele su mjesto brojnih naroda i velikih pozornica na kojima su djelovali dobro i zlo, a bile su, prema udarcima – ruka, koljeno, rame i njezina kosa. Odjednom, autić je stao i Kuća duhova odaslala je gluhi zvuk zaglavljenih stroje- va, vrata su udarala, lanci škripali, kostur je bio osvijetljen napola, a autić je dobivao samo udarce koji ga nisu bili u stanju pokrenuti. „Oh, Bože“, kazala je Ninetta.„Stroj se pokvario.“ Vani su muževi dizali glasove.„Kako to napreduje, don Gaetano?“ „Zar ne biste mogli malo požuriti? Zar nemate ruke?“ „Dignimo noge, cupkajmo!“