Nova Istra

145 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI s tla vidio kako izvodi spiralu među žicama i lancima te kako se penje uzbrdicom koja ga je vodila čak iznad oblaka. Ondje je vagončić zapinjao i zastajao na trenu- tak: odavde bi Panarini uputio pogled prema Carosijevoj terasi, munjevit, koji ga je ispunjavao radošću. No, odmah potom uslijedile su manje ugodne stvari: želudac bi mu se dizao, otvarao se ponor, a on bi, stišćući si šešir prema ušima i zatvarajući oči, padao, praćen munjom, u Giovannijevo naručje; držao bi ga na prsima i govorio mu: „Nemoj više ići! Sav se treseš!“. Ovaj bi dva ili tri puta stisnuo usnice, kao da je pojeo otrov, i ne bi ništa od- govorio. Laurenti, pak, slijedeći vlastitu prirodu koja ga je vodila prema odmoru i užitku, uz dugačke snove o putovanju u Veneciju zajedno s bogatom nasljednicom Merlo, platio bi jednu liru te ulazio u baraku nazvanu„AVenezia in gondola“. Ovdje se stvarno činilo kao da se nalazite u laguni. Iluzija je bila savršena: šest gondola sporo se kretalo tamnom vodom, u koju su žene uranjale ruke; Venecija, oslikana unutar jedne kupole, okretala se zajedno s gondolama i osjećala se neka nostalgična primjesa. Laurenti bi prislonio glavu na krmu gondole, gledajući lutka na pramcu s veslom u rukama, koji mu je prethodio u polusjeni, i polako bi utonuo u san. Budući da je uvijek odabirao istu gondolu, s najvećim lampionom, njegova uspavana glava u odsjajima plavkastoga svjetla bila je vidljiva iz daljine. Odmah su se nastavili povici koji su ga uvijek slijedili gdjegod se nalazio, ponavljajući, ovoga puta i razumno: „Idi spavat’“. Giovanni je tratio vrijeme gađajući nepokretne mete, koje nikako nije uspijevao pogoditi. Jedne večeri, dok je ciljao zračnom puškom, govorio je stisnutih zuba:„Ro- gonje!“. To mora biti prijevara! Panarini mu je prislonio bradu na rame i šapnuo: „Ovdje je!“. Giovannijeva je puška zapucala gotovo sama i pogodila malo dugme: bljesak mag- nezija prešao je preko dvojice prijatelja i jedan je glasić rekao: „Izvrsno! Fotografirani ste!“. Giovanni je odmah platio i nastavio se probijati kroz masu, a Panarini ga je teš- kom mukom slijedio. Te je večeri zabavni park dobio još jednu atrakciju, Kuću duhova. Obično se ulazilo po dvoje, muškarac i žena u istom autiću koji je, kližući iznad perona, ulazio u tajanstvenu kuću: vrata su se zatvarala kao udarcem vjetra iza tog vagončića i par je imao dugački obilazak u tmini, uz zastrašivanja svake vrste. Nakon nekoliko trenutaka druga su se vrata otvarala i uz buku prouzrokovanu udarcima metala o metal autić je izlazio. Putnici su imali čudna lica: činilo se da žele sačuvati tajnu o onome što su vidjeli i nisu davali drugima do znanja jesu li se zabavili, upla- šili, dosađivali... Odnosno, znali su oni puno toga. Ta je kuća/baraka označila ovaj datum u povijesti običaja, dajući do znanja da