Nova Istra

144 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI „Odlazim“, kazao je onaj koji je progovorio prvi. „Ne, sačekaj. Sada slijedi najbolji dio. Sada će se popeti Marzacane! Zar želiš takvo što propustiti?“ Marzacane je, naime, zauzela mjesto u jednome od autića i pridržavala si jednom rukom dio odjeće. „Želiš to držati!“, doviknuo je jedan vojnik. „Krv trebaš izbaciti, iz nosa! Božje stvari moraš pokazati!“ Vrtuljak se odjednom pokrenuo i Marzacane je, kao i sve druge, stavila ruku na usta da ne bi vikala, prepuštajući skute haljine vjetru tijekom jurnjave, cik-cak, po- put zmije. „I tko odlazi odavde?“ „Ni mrtav.“ „Turi!“, vikao je jedan glas izdaleka.„Turi, dođi, evo, tu smo! Turi, Tuuri!“, nastav- ljao je potom, kao usred smrtne boli.„Tuuuuri!“ Giovanni i Panarini udaljili su se podignutih nosova, s rukama na prsima i usna- ma koje su odavale gađenje. No, oko ostalih pozornica bilo je uzvika i uzdaha; ako su i bili niži, nisu imali drukčiji ton – uvijek je bio, iz usta muškaraca, kao neki prigušeni krik sline. „Sve su tu, sve!“, mrmljao je Panarini.„Ali, nje nema!“, dodao je potiho. „A nje nema“, razmišljao je Giovanni. Mnogo su vremena proveli okruženi lak- tarenjima, gaženjima nogu te uzvicima veselja koji su ih probadali više nego noževi, prekriveni korijandolima, pljuvačkom, barutom i zemljanom prašinom, mirisom plina i acetilena te crnim otiscima na bijeloj jakni, gustim kao otisci stopala na pije- sku lida. Napokon je Giovanni rekao: „Idemo!“. I otišli su. „Neću doći nikada više!“, izjavio je Panarini. „Oh, nikada“, kao jeka kazao je Giovanni. No, vraćali su se svake večeri: zahvaljujući argentinskim trubama, među stablima se širio glas previše sličan glasu nade. Sve su bile ovdje, zašto one večeri nje nije bilo? U međuvremenu su pronašli nešto što je pogodovalo njihovim tankim vezama i, djelujući na vrhovima stabala, iznad svjetionika, ondje gdje lišće može spavati neo- metano u tmini, ujedinjavalo gotovo nevidljive niti među dalekim balkonima i tr- gom usred parka. Naime, s najviše točke s koje je vagončić vlaka smrti dolazio nakon napornog iti- nerara, trenutak prije negoli bi uranjao u prazninu, vidjela se, malena zbog udaljeno- sti, unutarnja Carosijeva terasa, s jednim balkonom koji je uvijek bio poluzatvoren. Panarini, iako je strašno patio od morske bolesti, ulazio je svaki čas u prostor vlakića smrti, sjeo bi, posve sam, u jedan od vagončića, i vinuo se put neba. Giovanni ga je