Nova Istra

143 Vitaliano BRANCATI NOVI PRIJEVODI je to najava, koja je publici došla s neba, da će moći vidjeti najtajanstvenije dijelove ženskog tijela. Odmah se masa udvostručila, utrostručila, udeseterostručila, i oni koji su dolazili onamo sjediti već dvadeset godina, uvijek u isto vrijeme na željeznim stolicama, uz sam rub trga, morali su se stisnuti i povući noge da ne bi svaki trenutak govorili:„Joj, otrovni udarac“, odnosno: „Joj, trenutačna smrt“ ili, pak, još: „Krvavi udarac tebi i onome jarcu od tvoga oca!“. No, kako zbog utjecaja Mjeseca, tako i zbog onog laganog opijajućeg plina koji se toga kolovoza širio zrakom, gospoda i gospođe svejedno su pohodili park-zabave, a muževi su gutali, gotovo u tišini, svoje psovke kada bi se žene vinule u zrak praćene uzdasi- ma muškoga mnoštva. „Pa to je kao da smo u Milanu“, uzviknula je gos- pođa Badile penjući se prema vagončiću vlakića smrti, dok joj je prijateljičin muž stiskao bokove da bi je pridržao.„Da“, govorio je slineći te izvršavajući svoju dužnost kavalira i pogledavajući je lijevim okom, onako, orlovskim pogledom dok ju je pridržavao. „Sve su tu! Dođi i ti!“, kazao je Panarini Giovanniju. „Je li bila i ona?“ „Doći će i ona!“ Navečer su se Giovanni i Panarini ugurali u masu vojnika i civila, udišući mirise koza i đurđica te neki jaki miris, kao iz smočnice u kojoj se nešto pokvarilo. Oko po- zornice Palco delle Trottole , cik-cak, gdje su vozići, otvoreni sprijeda, rulali udarajući jednom lijevo, a drugi put desno, nalazio se najveći broj posjetitelja. „Gledaj! Gledaj!“, govorio je jedan momak brzih očiju.„Generalova kći se stišće.“ „Eh, da, tiska se da je jedna divotica!“, kazao je drugi. „Uh, uh, uh! I gdje je stavila ruku!“, govorio je treći. „Tko?“, upitao je četvrti. „On!“ „Da, da, da! Majko Božja! I što je, bez ruke?“ „Ma kakve ruke?“ „Desne, zar si slijep?“ „Istina je, istina je. Mrtav sam!“ „Pravo sam truplo u odijelu!“ Vrtuljak je usporio te se potom zaustavio.