Nova Istra

141 Naomi SHIHAB NYE NOVI PRIJEVODI Ugledna američka pjesnikinja palestinskih korijena Naomi Shihab Nye , rođena 1952.,već od prve zbirke („Different Ways to Pray“, 1980.) ispituje dodirnice i razdjelnice kulture islama i Zapada. Kako se razabire iz zbirki „Poems of the Middle East“, „Red Suitcase“ i „Fuel“, podrijetlo i životna iskustva – školovanje u Jordanu, život u starom dijelu Jeruzalema te povratak i život u Teksasu – temeljno će odrediti njezine pjesničke interese. Pjesništvo Naomi Shihab Nye obraća se mjestima. Autorica njime ulazi u (ne)raspletivnost korijenâ i međusobnu (ne)uvjetovanost etničkim i krvnim srodstvom, nasuprot bitnoj univerzalnoj srodnosti ljudskih bića koja dijele suživot na zemlji. Prizorišta fragmentarnih, gotovo nasumičnih slika višeslojno pretapaju ključne gradove-poprišta njezina života: St. Louis, San Antonio i Jeruzalem, subjektivno i iskustveno nespojive više no što su nespojivi na geo-kulturnom planu. Osjećaj za tlo, njegove darove i pečat koje ono utiskuje u identitet, istovremeno utječe na zahtjevan i nikada primiren nagon za integracijom ili „pomirbom“ različitih sastavnica u čovjeku „miješane“ krvi, to jest u pjesnikinji samoj. Na osi tih dviju opreka odvija se poetski govor Naomi Shihab Nye, dokumentarno iskren i jednostavan. Oporost opisa, „stvarnosni“ registar – slike „običnog“, koje samo uz posebnu pozornost postaje posebno i znakovito, znatan udio upravnoga govora koji prizor trenutno iz konteksta sjećanja prevodi u prvi plan, nenaglašene poante s uvidima ili posve invertirana poanta otvorena kraja..., kao da namjerno odrješuju slušatelja od sudioništva u emociji, postižući upravo suprotno. Prividna skromnost (pjesničkog) subjekta u formalnoj je opreci s dosljednom idejom u pozadini, idejom bratstva čovječanstva, i težnjom k dobru. Male, „obične“ fizičke geste ljudskosti zalog su opstanka čovjekova bića, a jedino nježnost koju možemo podijeliti očuvat će svijet. Ljudi koji opstaju i odolijevaju strahotama nespojenih svjetova razdrtih ratom i drugim oblicima raščovječenja, ljudi su s jakom i trajnom sponom: povezani na temelju sjećanja, ili povezani s oblikom prirode: tu je plod smokve – za Naomina oca metonimija ugode do mitskih razmjera. Ona predstavlja tajnu (obnavljanja) snage pojedinca. Jednako tako, izravno je osjetilno iskustvo borbe sa snijegom u vučenju sanjki s bratom uz brijeg, za pjesnikinju ono o čemu govori kada (ne)govori o bliskosti i potrebi za njom. Dok se osobni motivi za poetsko progovaranje oblikuju poetikom izrazitije fragmentarnosti, ulaženje u svakovrsno iskustvo „stranog“, iskustvo drugoga ili drukčijeg bića postaje njegov vanjski i prezentan izraz. Tako se, nasuprot emotivno veoma dubokom i dubinski važnom iskustvu obitelji i pripadnosti, iz djela Naomi Shihab Nye naglašeno očitava zanimanje za „drugost“. Svjedočenje iskustva nebliskog i neprivlačnog, neobičnih navika, ljudi koji su izgubili sponu i, sudeći prema vanjskim pokazateljima, nemaju prostore unutrašnjeg života s plodom smokve u središtu. O njima progovaraju pjesme Naomi Shihab Nye, naizgled objektivno i reportažno, s neobičnim učinkom da likove najčešće starih i samoživih ljudi sužena raspona emocije i kretanja približi čitatelju tako da mu oni „uđu pod kožu“. (V.V.)