Nova Istra

139 Naomi SHIHAB NYE NOVI PRIJEVODI Postojali su muškarci koji su bili toliko dugo pastiri da su hodali kao ovce. Pod stablima masline dizali su ruke — Počuj nas! Na zemlji nas boli! Toliko je bola da ga nemamo kamo pohraniti! No masline su poskakivale spokojno u mirisnim vjedrima octa i timijana. Noću su muškarci zdušno jeli, pogaču s bijelim sirom, i bili sretni usprkos bolu, jer je bilo, jednako tako, i sreće. Neki su cijenili hodočašće, omatajući se u novo bijelo platno da bi se vozili autobusima preko milja praznoga pijeska. Kada bi stigli u Mekku, obilazili bi sveta mjesta, pješice, mnogo puta, sagnuli bi se da poljube zemlju i vratili, svojim mršavim licima udomljujući misterij. Dok se za neke rođakinje i za bake hodočašće odvijalo dnevno, dovlačenjem vode s izvora ili balansiranjem pod košarama grožđa. Bilo je onih prisutnih na rođenjima, mrmoreći tiho majkama koje se znoje. Onih što našivaju zamršen ručni rad na dječje haljine, zaboravljajući kako djeca lako isprljaju odjeću. Bilo je onih koji nisu držali do molitve. Onih mladih. Onih što su bili u Americi. Rekli su starima, vi gubite vrijeme. Vrijeme? – Stari su se molili za mlade. Molili su se da im Allah ozdravi mozak, za izdanak, puni mjesec, da odjednom progovore zapovjednim tonom.