Nova Istra

129 Naomi SHIHAB NYE NOVI PRIJEVODI Molim te, misli na nas kakvi jesmo, sitni, s kožom koja lako izgori. Molim te, uoči kako smo zalijevali grmove oko kuća i presađivali paprike u čiste limene kante. Oprosti svaku ljutnju koju osjetimo prema zemlji, kad kiša ne dođe, ili je dođe previše, i proguta naš kukuruz. Nije lako biti tako malen i živjeti u tvojoj sjeni. Često dok jedemo večernji obrok prođeš našim sobama kao lopov, dirajući prvo radio a onda razboj. Kasnije se naši snovi začinju loveći požar oko rubova, gore poput papira, budimo se ruku punih pepela. Kako možemo živjeti tako? Trebamo se probuditi pa zateći netaknute police, svoju djecu usnulu ispod pokrivača. Trebamo snove u obliku jezera, s jutrima u njima tustim poput riba. Zasjeni nas dok bacamo i dok ih pecamo – ali ništa drugo, ništa drugo. Serum istine Napravili smo ga od žitarica na starom stražnjem pašnjaku. Štipnuli miris noćnog jasmina u bujici s ograde, ubacili ga ravno unutra. Ta žablja pjesma što samo želi odjek? Uzeli smo je. Izmiješali snažno. Opazili oblake pri miješanju. Pozvali stare pratetke, njihove duge i spore oči ljeta. Ubacili njihova imena. Dodali list metvice gdjekad za ovjeru juhe. Dodali notu vedrine i brige. Narančastog leptira između prasaka groma?