Nova Istra

120 NOVI PRIJEVODI Naomi SHIHAB NYE „Odgovori, ako čuješ riječi pod riječima — inače je to samo riječ s puno grubog brida, teško pojmljiva, i naši džepovi puni kamenja.“ Moj otac i smokvino stablo Prema drugom je voću moj otac bio ravnodušan. Pokazao bi na stabla višnje i rekao, „Vidiš ove? Volio bih da su smokve.” Navečer sjeda uz moj krevet ispredajući narodne priče kao živopisne male marame. U njima je uvijek bilo smokvina stabla. Čak i kad se nije uklapalo, on ga je dodavao. Jednom je Joha išao putem i vidio smokvino stablo. Ili, svezao je devu za stablo smokve i pošao spavati. Ili, kad ga uhvate kasnije i zatvore džepovi mu budu puni smokava. U dobi od šest godina pojela sam suhu smokvu i slegla ramenima. „Ne govorim o tome! rekao je, „Govorim o smokvi ravno iz zemlje – daru Allaha! – na grani tako teškoj da dodiruje tlo. Govorim o branju najveće, najdeblje, najslađe smokve na svijetu i stavljanju u moja usta.” (Zastao bi i sklopio oči.) Godine su prošle, živjeli smo u mnogim kućama, nijedna nije imala smokvu. Imali smo meksički grah, tikvice, peršin, repu, „Posadi je!” rekla je majka. Ali otac nikada nije. Njegovao je vrt s pola srca, zaboravljao zalijevati, puštao da bamija odveć izraste.