Nova Istra

285 Dragutin LUČIĆ - LUCE STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Je li bijeg moguć, pita se već u Kiklopu ; pitanje se produbljuje u fugi Never more , mo- glo bi se reći gotovo do neizrecivosti koja s vremena na vrijeme izaziva nepodnošljivu nelagodu o kojoj bi, vjerujemo, Freud mogao procijediti koju koliko-toliko suvislu riječ. Povremeno kao da slušamo ispovjedi Prima Levija, talijansko-židovskoga literata koji je proživio i preživio Auschwitz, koji je uspio pobjeći iz toga posljednjeg ljudskog, ako se o ljudskome još smije govoriti, labirinta da bi se suočio s pitanjem – je li iskustvo te odljuđene povijesne vrtoglavice još priopćivo? Uostalom, riječ fuga je i Leviju tek druga riječ za bijeg. Fuga (Bijeg) – tako je nazvao pjesmu od 12. siječnja 1984. Parafra- zirajući 332. stih poeme The Waste Land (u talijanskome prepjevu La strada desolata ) svoga uzora T. S. Eliota: Rock and water and the sandy road , Levi korak po korak pjeva bijeg kao bijeg, bijeg, i kad više, izgleda, nema nikakvog zbiljskog razloga za bijeg: Roccia e sabbia e non acqua Sabbia trapunta dai suoi passi Senza numero fino all’orizzonte: Era in fuga, e nessuno lo inseguiva 5 . Never more – roman o bijegu? Roman na bijegu? Roman bijeg? Moguće je da je Marinković zapravo u tom smislu i želio podnasloviti svoj roman, a ne – kako se op- ćenito uzima – nagovoriti na polifonu glazbenu formu, odnosno kompoziciju: „ Dva puta treba okrenuti riječ, kako bi se postigla istina ”, kaže se u Zagrljaju , podsjeća Georgij Paro u eseju Fuga – Moje dramatizacije Marinkovićeve proze iz 2008. godine. (U tom smislu interpreti spominju pirandelovsku relativnost, odnosno dvo-i-višesmislenost njegove „istine”, iako spomenuta „relativnost” ili „dvo-i-višesmislenost” u Marinkovića ima posve inako ishodište.) Tko god je, poput Ivana s Patmosa,„prožvakao” Never more , mogao je osjetiti, tako reći, u ustima, na vrh jezika, na nepcu, u želucu, koliko ova etimologija, odnosno se- mantika pogađa Marinkovićeve stvari, Marinkovićevu stvar samu – miš-ljenje „o”, pa i „na” smrt, i strepnju, tjeskobu, strah „od” smrti, odnosno prafenomen konačnosti egzistencije, smrti same. Jer ondje i onda gdje i kad je Historija postala nešto u biti 5 Primo Levi, Shema /Shema ( Auobiografia /Životopis) – ( Fuga /Bijeg), dvojezično talijansko-hrvat- sko izdanje, Naklada MD, Zagreb, 1992., str. 118-119. Stijene i snijeg a ne voda Pijesak proboden njegovim koracima Bez broja sve do obzora: Bijaše u bijegu, a nitko ga nije progonio. (Izbor i prijevod: Tvrtko Klarić)