Nova Istra

283 Dragutin LUČIĆ - LUCE STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI o najmanje tri ključa, od kojih je tek jedan glazbeni, no malo je tko pomislio da samo sva tri zajedno mogu otključati bravu, ne u Marinkovićevu poetiku in concreto , ne u jedan specijalni intertekstualni slučaj, nego u stvar njegove poetike same. A upravo to, u ovom ogledanju s kasnimMarinkovićem, zaziva riječ fuga iz podnaslova roman fuga , a naslovljenog citatom najpoznatijeg stiha Edgara Alana Poea, što ga izgovara „mračnjakov” gavran, a ponavlja Marinkovićev galeb: Never more . U sveopćoj potrazi za „zlatnim ključićem” malo je tko obratio pozornost na zna- čenje riječi iz svakodnevne kolokvijalne uporabe, a koja dohodi od njemačke imenice die Fuge , u značenju žljebića 1 između dvije pločice, kamenih ploča mediteranskih kala, klesanih kamenih blokova ugrađenih u zidove viških kuća i palazzina ili izme- đu dvaju kaljeva kaljeve peći, pa je Matoš taj žljebić nazvao povija . Kao da se u tom pogledu riječ fuga držala isuviše beznačajnom, štoviše banalnom da bi se uvodila u visoko mišljenje o takvoj stvari kakva je roman, još i roman s ključem, jednog autora od formata. Nikomu nije bilo do„fugiranja”! Premda, osobito (post)moderna, može posvjedočiti koliko su i posve banalni predmeti, pa i serijski, odnosno industrijski proizvedeni, od zahodskih školjki do konzervi iz američkih drugstorea – spomenimo se tek Duchampa i Warhola – iz svakodnevnog svijeta života prelazili u Kunstwelt , no bilo je rijetkih, ali poučnih primjera (Rousseau zvani Carinik), i u nasuprot- nom smjeru 2 . Pa premda u spomenutom značenju riječ fuga , u komparaciji s drugim značenjima igra, moglo bi se reći, naizgled epizodnu ulogu, ipak se ni taj, navodno, epizodistički sloj ne bi smjelo podcijeniti, jer tko poznaje Marinkovićeve manire zna koliko je držao do naoko usputnih rečenica, prikrivenih aluzija i značenja, konačno i epizodnih uloga u svojim kazališnim i novelističkim komadima. Zar se već u pr- vome dijelu romana fuge , koji se zbiva u odjeljku noćnoga vlaka na realciji Zagreb – Split, na primjer, eksplicitno ne kaže da„širitelj žalosti”Mateo Mate Bartol, koji će se pretvoriti u vlastiti eho, u jeku, odjek svoga imena Eeeeooo..., Eeeeooo... – i ništa više , da taj neki, još jedva netko, što čini središnji akord ili disonancu romana fuge , za- pravo 1941. prelazi s jedne na drugu „pločicu”, prelazi fugu ; s određenim cinizmom rečeno , žljebić , na bijegu je, kaže se, iz „jedne okupacijske zone u drugu okupacijsku zonu”, „pred jednim okupatorom u ruke drugome” (potencijalno i trećemu!), iz „iz- bezumljenoga grada Zoopolisa”, čije ime podsjeća na Skotoprigonjevsk, u kojemu se događa bratska raspra Karamazovih Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, Marinkovi- ćeva ljubimca, na zavičajni Otok, na rodnu grudu, na domaću Itaku, ferijalno rečeno s Kontinenta na More, a zapravo – pokazat će se – iz Polifemovih u Posejdonove 1 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi , Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987., str. 457. 2 Arthur C. Danto, The Transfiguration of the Commonplace. A Philosophy of Art , Harvard University Press, Cambridge, 1981.