Nova Istra

282 Dragutin LUČIĆ Luce, Zagreb ESEJ O PODNASLOVU: „TODESFUGE” RANKA MARINKOVIĆA „Zar nikad više? Štoviše, zar nikad, nikad više? Misliti na stvar samu otuda pa nadalje znači misliti na bezdan koji razdavja never od never more, na onu paučinastu tvorevinu razastrtu nad tim zijevom, a naziva se životom. S onu stranu svih znanih, pa i neznanih teizama i ateizama: životom smrtnika.” Fuga kao žljebić Najkraće rečeno – ta stvar bode oči! Svi koji su se toga latili nisu mogli ne primijetiti da je Ranko Marinković uz naslov svoje „postkiklopske” proze Never more upisao i podnaslov roman fuga te retrospektivno da je ovaj, voli se reći, „(post)moderni kla- sik” (nisu li ta dva pojma u koliziji?) i uz središnju knjigu svoga opusa, a zborno se drži da je to Kiklop , dopisao jednostavni i jednoznačni podnaslov: roman ?! Kao da je ovim činom, u nešto za nj iznimno važno, htio uvjeriti nekoga ili neke, sve – ako je tako nešto uopće moguće? – nije isključeno i samoga sebe: nije novost reći da je bio skeptik. Kao da je čitatelju već na početku, štoviše prije samoga početka, htio ponu- diti recept za čitanje, svojevrsni putokaz u labirint iz kojega čini se da nema izlaza ili je, pak, onoga nadnijetog nad njegove notne zapise samo želio navesti u napast? Što kazuje riječ fuga? Što zaziva? Na to su se zalijepili mahom svi interpreti Ma- rinkovićeva romana fuge – protumačili i pretumačili su je, naravno svatko na svoj način, no u svakoj od inačica kao nit vodilju, odnosno kao ključ za razumijevanje, otključavanje teksta s kojim je malo tko bio impresioniran kao s Kiklopom – jedva da se uspijevalo sakriti razočaranje. Najelementarnija semantika otkriva da se ipak radi