Nova Istra

278 NOVI PRIJEVODI Alessandro SALVI „Čuj, ništa se ne kupaš? Blijed si za krepat.“ „Kako ništa, za koga me držiš, svaki dan se kupam u znoju.“ Zeznuo sam ga, čini se. Nije očekivao takav odgovor. „Slušaj, Ezio, možeš li ti svako toliko biti normalan?“ „Ne ide mi, pokušao sam, baš mi ne ide.“ Stižu piva, konobarica ih slaže na stolić i u međuvremenu nudi prekrasan po- gled, neusporediva se panorama pruža preda mnom, strahotni dekolte od kojega me zamalo uhvati čudan osjećaj vrtoglavice i sjete. Ona shvati i odreagira osornim pogledom kao da želi reći „vidi se da ne jebeš cijelo stoljeće, ti ‘zdrkani alkiću, kad nisi drugo!“. Uzvraćam smiješkom onih koji znaju da su rekli glupost i pokušavaju popraviti, naravno, uzalud. No, ipak je u pravu, stoga se ne vrijeđam. Eto materijala za sljedeću drkicu. Freddy diže čašu: „U zdravlje, stari!“ „Viva“, odgovaram. „Recitiraj mi nešto svoje, novo.“ „Imaš sreće, Freddy, upravo sam napisao jedan haiku koji ide ovako: Ljeto buja svijetlim svježim pivima i vrućim pizdama. “ „Hm, nije loše, ali dopusti da ti kažem... ima nešto neukusno u svemu što pišeš u zadnje vrijeme. Rasipaš talent, previše piješ, i ponavljaš se...“ „Znam.“ „Pa onda? Ne reagiraš? Puštaš da te nosi?“ „Freddy, kao prvo upamti: repetitio est magistra vitae , a drugo: tko se baci s tride- setoga kata, ne može valjda stati na petnaestom ili desetom, zaustavljen na polovici pada reći – eto gotov sam! Moram dodirnuti dno da bih se zaustavio, a onda se eventualno uzdići. Ne ovisi o meni. Ali ti ne razumiješ te stvari i nikad ih nećeš razumjeti.“ „Dobro, Diogene, popričat ćemo drugi put.“ U 18, otprilike, stolić je pun praznih čaša, a mi pijani k’o letve. „Osjećam glad, ako ne pojedem kebab ili komad pice, srušit ću se.“ „Zašto ne odemo k meni“, uzvraća. Odobravam. Gotova stvar.