Nova Istra

277 Alessandro SALVI NOVI PRIJEVODI poznaje, tako da se mogu na miru opiti. Kako bih liječio rane, jer se rane liječe al- koholom, ne valjda voćnim sokom. Stižem dakle u bar, koji nije drugo nego krajnje skromna kutija od stakla i betona, jazbina potplaćenih radnika i ljubavnika na crno, puna pretpotopnih pijanaca i mladunčadi spaljene alkoholom i utopijama, drogom i obećanjima. Ali danas je u baru mnogo vjetropira pa pomislim – da nisu namjerno ostavili otvorena sva vrata u ludnicama. Sjednem, konobarici ništa ne treba reći. Smiješim se, klimnem frfljajući nešto kao „pivo, hvala“, i za nekoliko minuta stiže prvo pivce u danu. Prvo je najbolje, djeco, tonificira tijelo, uklanja otežano disanje, odnosi tjeskobu. Nasuprot je usidrena golema brodina, kažu onoga ruskog magna- ta, onoga koji si je kupio Chelsea, kako se ono zove? Abram Romanovič, ili tako nekako... Koja kretenčina, njegovo usrano jebeno plovilo zapriječilo mi je pogled na pejzaž. Tko zna kakav se život unutra odvija..., a ne ovaj u mojim krajevima! Ukrat- ko: sjedim za svojim stolićem, nešto zapisujem na listiću papira. Nitko ne primjećuje ovo nedjelo. Iscrpljeno, na rubu života, sipljivo, cvrči klima-uređaj – podsjeća nas da je ljeto – a hladnog piva preko mjere nedostaje. Svoje pijem mlako, s muhom koja mahnito pliva, uzalud udarajući ljigavim nožicama prije nego što se utopi. Nisu ti rekli da piće škodi? Gledam oko sebe: lažne boje i sise od kojih iskri pred očima, hr- pimice paradiraju parovi i parovi liposukcijskih guzova, mnogo, premnogo... previše faca, botoksa i silikoniranih usana poput gumenjaka, odvratna povorka tupih dvo- nožaca. Izgledaju kao bića iz uzgoja, s uglačanim licima i mozgom na namakanju. Osjećaji najstrože vakumirani. Ali, na koncu, nije da sam bolji, naprotiv, ja sam još malo gnjusniji, ako ćemo biti iskreni. A ipak se hvalim, ako baš moram reći. II. (šest piva kasnije) Kod šestog sam piva kad, eto, stiže jedan, gleda me, smije se, ali ga tek nakon bezbroj sekunda prepoznajem, Freddy. Kaže „Hej, poeta! Kako ide?“ „Ciao, Freddy, dosta loše, hvala, moglo bi i gore.“ Prefrigan je, toliko da ga moj odgovor ne može sabla- zniti. Kad se smjestio za stolić, nastavi:„Napisao si nešto novo u posljednje vrijeme? Nismo se dugo čuli, zar ne?“ Promislim trenutak, ne više, onda mu kažem: „Pa, pripremam novu zbirku pjesma koja će se zvati: Od latica i prdaca , uskoro ću zavr- šiti. Još samo nekoliko prdaca i spremna je za tisak. Dat ću je štampati na rolama toaletnog papira, onoga mekog koji se ne raspada dok si brišeš guzičicu, ali dopušta da uprljaš prste vlastitim drekom i stavlja te u prilično neugodnu situaciju... Hoću reći, kvalitetan papir, tako će bar netko kupiti moju poeziju. Kako vidiš, ambiciozan projekt.“ Malo me zbunjeno gleda, malo mu se gadi, ako ćemo iskreno, ali onda se nasmiješi i pozove konobaricu za novu rundu. Duguje mi nešto novca, zna on to... ili možda ja njemu? Ma, ne sjećam se...