Nova Istra

274 NOVI PRIJEVODI Rosanna BUBOLA poletio, već se prizemljio uz deblo, objema nogama propavši kroz uski otvor jame. Ruksak je naglo zaustavio prsa. Kriknuo je neljudskim glasom i prokleo na svome neodređenom jeziku. Nepomično sam stajala i gledala ga, tresući se. Bio je životinja u stupici. U grču živaca našao je još snage da se uhvati za izbrazdani korijen i počeo se bijesno penjati, blatnjava zemlja oko njegova tijela počela se osipati, ostavljajući mu prostora da se oslobodi. Žurno sam otvorila ruksak i izvukla Bolji život . Hladno sam naciljala. Čuo se prasak i glava mu se rascijepila na dva dijela, poprskavši deblo krvlju. Klonula sam i zaplakala s puškom u znojnim rukama i tijelom koje je podrh- tavalo od strave i umora. On je bio tamo, staklenog oka okrenutog nebu i s rukama koje su se uhvatile posljednje nade. Nije disao. Nitko nije disao. Tišina je bila čudna, smrtna. I vjetar je naglo prestao, ostavljajući zrak bez kisika. Nemoćno sam plakala, sklupčana ne znam koliko dugo, onda su mu se ruke pokrenule, glava je pala prema naprijed, pokazujući procjep kroz koji je curila moždana tvar. Svijet se na časak zaustavio, zatim je zemlja Egona povukla u svoju utrobu. Čula sam zvuk tijela na stijenama, grudice zemlje i tup daleki udarac. Nikad se više neće vratiti na površinu. Ovo je moja priča. Od toga dana više nisam živjela. Poveo me sa sobom u bezdan i ja sam obavijena tamom, žrtva vječnoga straha. Sada sam doma, nakljukana lije- kovima, žrtva opetovanih kolapsa, noćnih i dnevnih mora. Više ne jedem, ne živim, ne spavam. Samo mi je jedna misao u glavi, ponovno biti slobodna. Nikad nitko nije razumio moj problem, a ja ga nikada nikome nisam otkrila bojeći se zatvora. Ubila sam čovjeka, iako ubojicu, i postala kao on. Vjerovala sam da mu mogu pružiti prili- ku, bolji život, a zapravo sam svoj zatvorila u čahuru ludila. Egona nikad nisu našli. Nitko ga nikad nije tražio i još je tamo, trune u tami. Prije nekoliko mjeseci otišao je i Lino, jedan od rijetkih oslonaca u mome životu. Bio je sâm i za njega sam bila kći (kakvo razočaranje od kćeri), jedina koja je ostala uz njega u dugoj bolesti koja ga je snašla. Jednoga dana, malo pred smrt, došao je k meni i dao mi svoj karabin s pokraćenim cijevima, posljednjom uspomenom jed- noga života. Kad sam ga opet uzela u ruke, razumjela sam svoje greške. Godinama nisam ništa drugo činila nego zatajivala sebe i potiskivala svoje pravo ja, skrivena u sjeni halucinacija i lijekova, potčinjena sredstvima za smirenje. Živjela sam u fik- tivnom strahu od zatvora a da nisam bila svjesna kako moja muka nije strah, već užitak. Samoj sebi zanijekala sam vlastitu prirodu, jer sam je se bojala. Poslije sam shvatila da moja duša, u trenutku kad sam ubila Egona, nije plakala, već uživala u božanskoj ekstazi, stvorila si duh i slobodu. Strašno je otkriti najgoru svoju stranu i shvatiti da je se ne možeš odreći. Dragi ti, moja je priča okončana. Htjela bih te upoznati da ti zahvalim, i ne samo zato.