Nova Istra

273 Rosanna BUBOLA NOVI PRIJEVODI Trebao je čekati sakriven četrdesetak minuta i sve će proći u najboljem redu. Podi- gao je oči k nebu, a zatim mi se, u sporoj kretnji, zagleda u oči. Znao je da se neću sama vratiti. Naslutio je po nečemu, možda po mojoj nervozi ili činjenici da, inače brbljava, ni riječ nisam prozborila. Polako mi se približio, pomaknula sam se lažno spokojna, pogledala rijeku, prošle je noći padalo i voda je bila duboka. Nastojala sam dobiti na vremenu. Rekla sam: Ne ovdje, nije dobro mjesto za prelazak. Ogledala sam se oko sebe i bljesak mi je probio sinapse: hrastovi blizanci. Pravila sam se da gledam u kompas i pokazala točku prema istoku. Rekla sam da će tamo biti lakše prijeći potok i parkirat ću auto mnogo bliže mjestu gdje ću ga ostaviti. Sjetila sam se ruševina staroga mlina, izmislila priču o mostu koji je možda još prohodan. Nije bilo razloga da posumnja u moje riječi. Hodala sam mu uz bok, pazila da ga ne ostavim za sobom. Ruka stalno u džepu, spremna baciti švicarski nož koji sam držala otvoren. Nije tko zna što, ali nekako bih se mogla obraniti. Egon je još pričao o obitelji. U glasu mu je bilo nešto oštro. Riječi ljubavi bile su u čistoj opreci s neurotičnim izgovaranjem slogova. Zahvaćen kao ne- kim nekontroliranim tikom, počeo je grčiti prste i snažno ih zatvarati u šake skelet- nih zaglavaka. Razabrala sam da figura majke koju je toliko isticao nije ništa drugo do pokretač razbuktavanja njegova ludila. Sve su joj žene koje sam vidjela u vijesti- ma bile nalik: visoke, tamnopute, izraženih crta lica, duge tamne kose. Kosa! Prisje- tila sam se njegove ljutnje. Kosa! Popizdio je jer sam kosu obojila u crveno! Onom sam glupom gestom nehotice izašla iz njegova prototipa, razbila shemu i zbunila ga. U kupaonici nije bilo molitava, već gnjev i frustracija jer je izgubio nadzor nad situacijom. Kad je noću ušao u auto, nije primijetio da mi je kosa tamnocrvena, a ne crna! Možda sam spašena. No nenadano se pred nama pojavi obris ruševnog mlina. U očima mu se nešto iznenada promijenilo. Zjenice su mu se proširile i usmjerile na moje grlo. Uspjela sam izbjeći loše upućen šamar i nožem ga porezati po ruci. Očajnički sam potrčala u potrazi za hrastovima blizancima. Znala sam kamo želim stići, ali ne i hoću li uspjeti. Egon me slijedio kao pomamljen, nije više šepao, kao da je ozdravio po čudu Božjem. Još jedna dobro upakirana laž. Potrčala sam koliko sam mogla. Noge su mi se tresle, osjećala sakm da mi stopala propadaju u lišće, ko- ljena nisu držala težinu tijela, strah me dokrajčio. Konačno sam stigla na rub doline i ugledala ih. Sručila sam se prema hrastovima blizancima najbrže što sam mogla, skližući i spotičući se o tepih od lišća duž strme kosine. Egon je bio preblizu, slušala sam snažno dahtanje iza leđa. Još malo, pomislih, upri još malo! Pohitala sam kao zec, a kad sam stigla do hrastova, stavila sam desnu nogu snažno u spoj dva debla i odskočila prema dnu doline, nagnuvši se tijelom naprijed. Imala sam samo toli- ko vremena da padnem i napravim kolut u šuštanju suhog lišća, kad je Egon upro nogama točno na isto mjesto gdje su sekundu prije bile moje. Nije odskočio, nije