Nova Istra

272 NOVI PRIJEVODI Rosanna BUBOLA izmijenivši u bijesna, i nasmiješih se. Bila sam smušena. Nisam znala hoće li ga moje pokazivanje znakova slabosti razbjesniti ili pak ugasiti instinkte. Kurac! Cijeloga života gledam policijske filmove, a kad mi zatreba, ne sjetim se psihologije ubojica, ponašanja, govora tijela itd., itd. Iz želuca se podigao krik ljutnje koji sam ugušila potisnuvši suze iza očnih jabučica. Najviše sam pizdila što ništa nisam primijetila. Pet dana u istoj kući i jedino što sam u njemu pročitala bila je nepokolebljiva vjera u Boga i želja da se izvuče iz usranog života. Bio je spretan, vrlo spretan, ali ja sam trebala biti spretnija. Srećom, u trenucima potrebe, mozak radi sam i podsvijesti šalje iznenadne impulse preživljavanja. Sinulo mi je. Sjeli smo u auto. Rekla sam mu da na trenutak moram skoknuti u ured lovočuvara po kompas. Orijentacija je bila osnova uspjeha našega plana. U slučaju bijega, morat ćemo napustiti staze i, usprkos mome poznavanju područja, neće biti lako, prije svega noću. Na kraju krajeva, bila sam samo studentica i bojala sam se pogriješiti jer onda sve propada. Imala sam ključ ureda. Popeo se sa mnom, nije me puštao ni trenutka samu, provjeravajući telefon i slijedeći mi korake kao lovački pas. Još sam mu trebala, neće me ubiti prije nego što stigne do slobode. Nečujno sam uzdahnula i ohrabrila se. Okrene mi leđa da promotri otvorenu kartu na pisaćem stolu, a ja sam iskoristila trenutak da se uvučem između vrata velikog Linova ormara i u ruksak gurnem Bolji život . Nije me vidio. Vozila sam slijedeći ga jednim okom. Bila sam nervozna. Parkirala sam na cesti, rekavši mu da ne mogu dalje iz straha da ne uništim auto, nisam imala džip nego crveni Punto koji su svi poznavali. Lagala sam. Htjela sam jedino da netko primijeti moj auto u slučaju da se više ne vratim. Dala sammu lažnu dozvolu za branje gljiva, s izmišljenim imenom, lažnim podatcima i slijedila zacrtani plan. Stazu smo napustili nakon nekih pola sata hoda. Bio je lijep dan, sunce se probijalo kroz hrđavo hrastovo lišće, milujući mi lice puno nadanja. Zvukovi u žbunju bili su ohrabrujući. Nadala sam se dolasku nekog lovca ili čoporu divljih svinja, ali ujesen su bili negdje drugdje. Vidjela sam samo preplašeno lane koje se udaljavalo poskakujući na padini i nestalo u šumskom gustišu. Ubrala sam nekoliko vrganja, kao u natuknicama, da prikrijem našu prisutnost. Ponadala sam se da će naići graničari, ali u to vrijeme sigurno su za ručkom. Kontrola je danju bila sporadična, Jugoslavija se odavno raspala, a s njom i granična milicija naoružana repetiranom puškom i bijesnim pogledom. Nema više nikakve željezne zavjese, a uskoro će skinuti i one smiješne hrđave brklje usred ni- čega, koje mogu zaustaviti samo grane stabala. Bile su posljednji fiktivni zid između Europe i one zone koju je većina pogrešno nazivala Balkanom. Stigli smo do maloga vodotoka, prirodne međe između Hrvatske i Slovenije. Egon ga je prepoznao i mračno mu se lice razvedrilo. Bila je to moja krajnja stanica, trebala sam se sama vratiti, ostaviti ga na tome mjestu i doći po njega s druge strane.