Nova Istra

271 Rosanna BUBOLA NOVI PRIJEVODI Pitao me kad mislim otići k svojima (čuo je razgovor), ja sam odglumila da ne slu- šam, neodređeno sam rekla za koji dan i promijenila temu. Nedjelja je savršen dan za prelazak granice, rekla sam. On je kimnuo i započeo sa svojim pripremama. Sljedeća dva dana proveli smo pregledavajući karte i ponavljajući put u slučaju da se izgubimo. Pokazala sam mu jednu stijenu na zapadu, na hrptu prema dolini, dobar zaklon ako nešto pođe po zlu. Ništa nisam prepustila slučaju, niti mogućnost da rijeka nabuja pa se ne može prijeći na dogovorenom mjestu. Nismo se smjeli otisnuti previše na sjeverozapad, riskirali bismo da nas voda povuče prema slapu od 25 metara, koji pada na živu stijenu. Bio bi to kobni let. U nedjelju ujutro poslala sam Egona u crkvu da se moli Majci Božjoj od Milosrđa za uspjeh našega plana. Mala pomoć odozgo ne može škoditi. I pomoć odozgo je stigla, ali u drugom obliku. Kršćani je zovu providnost, a ja nemam posebno ime za ono što se zbilo. Uključila sam televizor, spremajući ruksak sa zalihama, baš kad su prikazivali vijest koja mi je sledila krv u žilama. Interpol je izdao međunarodnu tjeralicu uz pomoć fotorobota napravljenog na temelju svjedočenja žrtve koja je pre- živjela okrutnost serijskog ubojice na potezu između Balkana i sjeverne Italije. U nekoliko je mjeseci već ostavio za sobom šest žrtava, način uvijek isti: sklonio bi se sa žrtvom u šumu nakon što bi osvojio njezino povjerenje, istukao bi je i prerezao grkljan, zatim bi ostavio tijelo i nestao kao da se ništa nije dogodilo, ali bi sa sobom ponio uspomenu. Nikakva seksualnog motiva, samo mržnja i frustracija dovedeni do krajnosti. Na ekranu su se pojavile slike ubijenih djevojaka, bile su jedna preslika druge, a tri su bile Egonove „sestrične“. Shvatila sam da samoj sebi zatežem omču oko vrata. Igra je postajala opasnom. Pomislila sam na bijeg i prijavu policiji, ali nisam dospjela ni dohvatiti mobitel, kad su se vrata otvorila. Ni televizor nisam uspjela ugasiti, na sreću, vijest je završila i pojavila se, kao čarolijom, vedra Papina prilika pred velikim mnoštvom na Trgu svetoga Petra u Rimu. Egon se osmjehne. Ja također, napregnuvši facijalne mišiće u grotesknu grimasu. Uhvatila me panika. Odbiti krenuti značilo bi priznati strah i možda bih bila prva žrtva koja je ubijena u kući. Sve je bilo spremno, isplanirano, osim mene. Egon je izgledao smireno. Nisam znala što bih. Radije bih bila prečula vijest na TV-u, ali ako budem sve ignorirala i krenula u samoubilačku pustolovinu bez opomene, kako će to završiti? Da me htio ubiti, već bi to bio učinio, pomislila sam. Danima je spavao u mom krevetu. Bila sam laka meta nadohvat ruke, zašto me još nije ubio? Što čeka? Možda mu trebam, možda su mu sve poslužile za prelazak granice, a onda ih se, po ispunjenom zadatku, riješio bez žaljenja. Ili ga možda uzbuđuje šuma? Možda su njegov svirepi nagon bu- dili iskonski divlji mirisi ili ga je izolacija hrabrila i tjerala na ubijanje? Spustila sam švicarski nožić u džep i zatvorila ruksak. Egon je primijetio da sam uzdrmana, rekla sam da sam uzrujana i malo prestrašena, ali sam odmah povukla tu riječ, brzo je