Nova Istra

270 NOVI PRIJEVODI Rosanna BUBOLA la, glumila sam da još malo govorim i rekla da neću imati nikakvih problema doći k njoj i ocu u Italiju, samo moram riješiti nekoliko stvari pa ću krenuti. Dobro sam na- glašavala riječi, tako da me Egon može čuti. Bila sam uvjerena da će, kad telefonski razgovor završi, pristojno reći: Sutra idem. Naprotiv, oborio me rečenicom koja nije imala logike i skamenila me. Uputio mi je preklinjući pogled u zjenice i rekao: Po- mogni mi, nemam dokumenata. Šutjela sam, u nedoumici između nagona i razuma. Granica blizu moje kuće bila je zadnja, nakon nje samo slobodna Europa bez barijera, u kojoj se mogao kretati kako je htio, dok se ne dočepa toliko željene Fati- me. Prokleta pameti! Prije nego što sam promislila, rekla sam: Ok, nema problema. Još sam vjerovala u dobra djela i sebično mislila da je to elegantan način kako ga se riješiti. Kad je otišao spavati, razmišljala sam o posljedicama toga ludog čina. A ako me uhvate na djelu? Ne, nemoguće. Šume su mi bile kruh. Sumnje su mi kao zmije plazile po želucu, onda je prevladala radost što ću jednom ljudskom stvoru pokloniti slobodu. Život mu je bio odvratan, a vjera sklonište. Možda ga je Bog poslao k meni i ja sam na neki način odabrana. Pokrenula sam sive moždane stanice i smislila plan. Mogla sam se približiti granici kroz šumu u Hrvatskoj, ostaviti ga na određenoj toč- ki, prevesti auto na slovensku stranu i vratiti se po njega u šumu. Vrijeme čekanja: 40 minuta. Jednom u vozilu, ugurat ću ga u prvi vlak koji polazi iz Kopra ili Trsta i neću ga više vidjeti. Izgledalo je izvedivo. Jedino sam trebala krivotvoriti dozvolu za branje gljiva, pa ako bi nas zaustavili imala bih ispriku da dobijem na vremenu, poslala bih ga do auta da donese dokumente, ja bih ostala s graničarima, a on se više ne bi vratio. Kad bih bila sigurna da se neće vratiti, ispričala bih priču kako sam ga ugostila nekoliko dana i da ništa o njemu ne znam, što bi bila istina. Nitko ne bi mogao zanijekati i nitko opovrći. Graničari imaju uvijek isti krug, ne ulaze previše u šumu, uvijek idu istim stazama i obave ophodnju uvijek u isto vrijeme, pa poznajem ih, ljudi u zelenom, kako ih zovem, skloni navikama i predvidljivi. Često ih srećem u obilasku, ponekad se igram tako što ih uhodim, motrim na njih skrivena između grana i prisluškujem. Ponekad, kada misle da su sami, zapale koji džoint. Uhvatila sam ih, a oni mene nikada. To ti je igra, izazov, a ja obožavam pobjeđivati! Prespavala sam, a drugi dan odlučila da ću Egona prokrijumčariti za bijela dana. Objasnila sam mu da je u mom kraju susret berača gljiva ujesen usred šume uobi- čajen. Sve sam organizirala do savršenstva. Isplanirala sam koje jelo ponijeti, lagano i energetsko; stavila švicarski nožić i busolu u naprtnjaču, uzela maskirno platno za slučaj da bismo na nekom mjestu morali čekati skriveni. Nanijela sam na čizme zaštitni sprej (nijedan zadatak ne uspije s mokrim nogama). Osjećala sam se blizu Bogu, kao Egon. Ljudskom biću moći podariti slobodu ravno je letenju. A ja sam letjela. Egon mi je zahvalio i zagrlio me. Još sam jednom pomislila na erotsku želju koju sam osjetila prema njemu prve noći. Odmaknula sam se od njega u neprilici.