Nova Istra

269 Rosanna BUBOLA NOVI PRIJEVODI Ponekad previše pitanja ne koristi jer neki odgovori dolaze iznenada, odlučno kao udarac sjekiricom, pa se u tom slučaju ni o čemu više ne može odlučiti, prelazi se izravno u akciju. Nakon večere Egon se raspitivao o tome što je sadržaj moga posla. Pokazala sam mu mape područja na kojima sam bilježila kretanja porodica divljih svinja, da predu- hitrim uništavanje uroda. Moglo se djelovati sustavom lokalizirane, a ne disperzivne opskrbe hranom, pomažući seljacima da sačuvaju polja i skrećući životinje prema mjestima okrepe, osmišljenima na temelju njihovih uobičajenih ruta. Bio je to uto- pistički projekt u koji sam samo ja vjerovala, čvrsto uvjerena da je izvediv i učinkovit. Egon se činio zainteresiranim, iako je bilo izgledno da su mu misli drugdje i moje ih riječi ne dodiruju. Očima je brazdao mape kao skener, a prstima trasirao zamišljene krivulje kroz demarkacijske crte razgraničenja granice i vodotoka. Pitao me koliko je udaljena državna granica. Sedam kilometara, odgovorila sam. Suze su mu kliznule niz lice i otišao je u kupaonicu. Zaključavanje u zahodu već je bilo uobičajeno kao i njegovo mrmljanje na materinskom jeziku. Bila bih voljela da je izabrao sobu, nije bilo romantično zamišljati ga kako sjedi na školjci dok moli s glavom okrenutom umivaoniku, a sluša ga toaletni papir. Vratio se crvenih očiju, s još vidljivim tragovi- ma suza na obrazima. Osmjehnuo se i otišao u sobu. Vratio se s bilježnicom u koju je zapisivao sva svoja kretanja, vrstom putopisa u kojem su se pojavljivala imena ljudi i mjesta za koja nikad nisam čula. Između dječjim rukopisom ispisanih crta uspjela sam pročitati: Ana, Esma i nešto slično Splitu. Bilježnica mu je kliznula iz ruku, neke ceduljice i tri fotografije za isprave pale su na pod. Pokupila sam ih. Vidjela sam lica triju djevojaka dugih smeđih kosa, tamnih očiju, maslinaste puti. Jedna je oko vrata nosila zlatni križ sličan Egonovu, a druga naušnicu od perlica kakve sam našla u džepu kad sam stavila prati njegovu mokru odjeću u noći dolaska. Egon mi je pričao o njima, rekao da su mu sestrične, a ono darovi koje su mu dale na dan polaska. Pričao mi je o njihovu tužnom životu, progonstvu u seosku sredinu zabo- ravljenu od Boga, bez perspektive, osim da postanu debele majke s četvoro-petoro djece na grbači u ruševnoj kućici blatnjave albanske periferije. Osjetila sam sreću što sam rođena u Istri. Približila sam si slike i dobro ih promotrila. Nisu se činile kao siromašne djevojke iz periferije; bile su dobro uređene, našminkane, oblikovane i moderno podšišane kose. Kao moje kolegice s fakulteta, imale su emancipiran i vedar pogled. Pitala sam ga da mi pokaže sestrinu sliku. Niti sestrine, niti majčine niti one nepokretne bake. Mislim, da ja namjeravam krenuti na dug put, sa sobom bih ponijela svoju obitelj, ne sestrične. Egon se opravdao rekavši da bi njihova lica u njemu pobudila previše boli i želju da se vrati kući. Nisam ništa rekla, pomislih da laže, ali nisam imala dokaza. Sve sam manje vjerovala njegovim riječima i dobrim namjerama. Htjela sam ga se riješiti. U pravi čas nazvala me majka. Kad je prekinu-