Nova Istra

268 NOVI PRIJEVODI Rosanna BUBOLA đenog osamdesetih na proplanku usred šume, a onda smo vrebali na čeki, iščekujući divlje svinje u prolazu. Kad se ništa ne bi dogodilo, sišli bismo i slijedili tragove. Lino je uvijek nosio karabin kratke cijevi, s pozlaćenom pločicom na kundaku i natpisom: Bolji život . Nikad se ne zna, govorio je, u slučaju potrebe ovo druge pošalje u bolji život, a spasi tvoj. Kao misao, pomalo reducirana, ali praktična. Zapravo, Lino je volio pucati na sve što se miče. Nismo se nikada zatekli u opasnosti, umjesto toga, pod izlikom podivljala grma, mnogi su mu zečevi završili u vreći kako bi postali šugo za njoke. Toga dana, još u maslinasto-zelenoj vojničkoj uniformi, otišla sam frizeru i opu- stila se prije povratka kući. Kad sam otvorila vrata, Egon je skočio s kauča kao opa- ren, unezvjereno me pogledao i rasrdio se. Osorno me upitao zašto sam obojila kosu u crveno i, ne čekajući odgovor, zatvorio se u kupaonicu. Iza vrata čulo se nešto slič- no molitvi i opetovanim jadanjima isprekidanim uzdasima. Prestrašio me pa sam se pitala jesam li napravila neko sranje što sam ga primila u kuću. Izašavši iz kupaonice ispričao se i rekao da je to bio samo trenutak ljutnje pomiješane s nostalgijom. Sla- bost je nadvladala razum i izlila se u krizu nemoći. Sa crvenom kosom podsjetila sam ga na sestru i ta ga je uspomena suočila s udaljenošću i osamljenošću. Činilo se da je iskren, iako se priča i reakcija nisu savršeno poklapale. Ali, tko će ga znati, možda je u njegovoj kulturi tako. Razgovarali smo o našim obiteljima i vratili na ulogu žene u društvu. Tema do koje mu je stalo. Reče mi da je njegova majka bila jaka žena, jedina koja je uzdržavala njega, sestru i staru, sada nepokretnu baku. Odrastao je s njima i ocem alkoholiča- rom koji je otišao kad je Egon bio u pubertetu i više se nije vratio. Majka mu je bila tvrda žena koja ga u djetinjstvu često tukla da bi bio poslušan i kako ne bi krenuo putovima droge i razbojstava, koji su gospodarili njegovim krajem. Usmjerila ga je prema religiji i povjerila mjesnom župniku da ga obrani od zla koje je na okrutan način osvajalo njihov svijet. Egonova je sreća bila u tome što je ušao u bratovštinu i u Bogu, a prije svega u Majci Božjoj, našao svrhu života. Reče da je doživio pro- svjetljenje dok je bio na paši sa stadom ovaca i shvatio kako je njegova misija poći u Fatimu i moliti se. Vrlo plemenito, ali bila je to već toliko puta ispričana i otrcana priča. Jednoga je dana uzeo ruksak, nešto novaca i krenuo, vjerujući u dobro srce ljudi koje će na putu sresti. Egon je bio od onih stisnuta srca, imao je izraz prebijena psa i drhtav glas, uvijek na rubu emotivnog izljeva. Uvlačio me i činio sudionicom svojom pomirljivošću i odgojem, zanesen načelima i borbom protiv nepravde u svi- jetu. Bila sam sama, roditelji daleko zbog posla, i nikoga s kim bih popričala. Nije isprika, s 23 godine glava je puna upitnika, a instinkt ježev. Pitala sam se ima li mi život, sastavljen od studiranja i istraživanja, stvarno neki smisao ili moram ciljati na nešto više od diplome i želje za svojom obitelji, stvorenom od ljubavi i djece po kući.