Nova Istra

267 Rosanna BUBOLA NOVI PRIJEVODI da u kuću primi neznanca, k tome stranca. Shvatila sam da je ideja o bratimljenju i milosrđu zabluda. Moj osobni temeljni credo tjerao me da ljudima vjerujem, dijeleći ljudska bića na dobre i zle, a zanemarujući nepotrebne detalje kao što su rasa, po- rijeklo ili vjera. Nikad nisam vjerovala da je „stranac“ nešto bitno, jer znam mnoge „domaće“ koji su tolika govna da im nema ravnih. Autostoper mi je postao misija. Odlučila sam da će spavati u mojoj kući, nisam imala hrabrosti ostaviti ga pod vedrim nebom. Ponekad je mozak brži od savjesti, a nagon prevagne nad razumom. Rekao je da se zove Egon, da je hodočasnik i član bratovštine neizgovoriva imena, čiji je cilj približiti se Bogu hodočašćenjem, dakle izravnim životnim iskustvom. Apsurdno je bilo to što je naišao na dvosobni stan- čić jedne koja se nazivala pogankom i na zid objesila reljef koji prikazuje Kairosa. Njegova mi je životna filozofija bila zanimljiva i istovremeno drevna, dostojna sred- njovjekovne priče obavijene maglom. Bila sam očarana. Te se večeri Egon smjestio u mojoj sobi i poslije tuširanja i ponekog zalogaja opustio se kao dijete. Nakon dana provedenih na kiši, konačno se osušio, pojeo i našao postelju, što je moćna narkotič- na kombinacija. Gledala sam ga kako spava. Bio je ugodne vanjštine, izraženih jago- dica i perzijske fizionomije, maslinaste kože kao u Grkâ. Bio je mješavina rasa, čime je dodirivao savršenstvo i budio moj libido. Pustila sam ga da spava i otjerala zle mi- sli. Ili dobre? Kosa mu je mirisala na breskve, a bila je crna kao gavranovo krilo, valo- vita i neposlušna. Bila bih ga pomilovala i uvukla se u krevet, da makar samo spavam u zagrljaju tu jednu noć, ovisna o njegovu disanju. Znala sam da se zaljubljujem i nisam se brinula. Sutra će otići i neću ga više vidjeti. Međutim, sutradan je Egon još bio tu, u groznici, i po mjestu se već šaputalo da mi je u kući Marokanac i da spavam s njim. (Da barem!) Ja sam, naprotiv, s njim raspredala životnu filozofiju pijuckajući zeleni čaj između teoloških rasprava i disertacija o čistome umu. Ne znam kako smo se sporazumijevali, moj engleski nije tko zna kakav, a njegov talijanski bio je proizvod televizije i poneke latinske riječi, naučene u crkvi. U razgovoru smo otkrili da su nam mnoge teme zajedničke i naše se misli, usprkos različitim uvjerenjima, ne razlikuju previše. Osjetila sam se normalnom, prihvaćenom po onome što jesam, a ne uvijek osuđivanom zbog liberalnih i univerzalnih ideja, utemeljenih na diho- tomiji dobra i zla. Nadugo smo govorili o ulozi žene u crkvi i, začudo, rekao je da bi morale služiti misu jer su senzibilnije u temama obitelji, djece i ljubavi. Bio mi je sličan. Konačno je s neba tresnuo vanzemaljac kako bi dao smisao ovome fragmentu postojanja. Uzbudljivo. Egon je bio vrlo slabašan. Dan kasnije odlučila sam ostaviti ga kod kuće da se od- mori i otišla u šumu, u potragu za tragovima divljih svinja. (Ponijela sam dokumen- te i laptop..., povjerenju svaka čast, ali nikad se ne zna.) U ophodnji me pratio Lino, mjesni lovočuvar. Obilazak u zelenom džipu Društva sve do lovačkog doma sagra-