Nova Istra

266 NOVI PRIJEVODI Rosanna BUBOLA odem zauvijek. Nije važno. Tu si ti, postavljen za mojega ispovjednika turobnog zakona nužnosti. Zovem se R., imam 34 godine, proživljene uvijek s nogom na pa- pučici gasa, i vatru u venama, nemam grižnje savjesti, ni za čim ne žalim i živim okružena ljudima koji me vole. Imam sve, radila sam svašta, mnogo više od nekih s 90 i više godina, i više od njih na plećima nosim teret svoje savjesti. Moj je život kratka priča:„incipit“ – fabula –„explicit“; u mojoj je priči sve, nedostaje sretan kraj, znam, ali ne mogu ništa učiniti, da mogu, vjeruj mi, napisala bih novi. I meni bi bio drag neki poput „i svi su živjeli sretno i veselo“, ali ono su bajke, ja ti želim ispričati istinitu priču. Prije 11 godina u jednom istarskom mjestu živjela je djevojka kao druge, studen- tica biologije, neposredno pred diplomom. Lutala je šumama u potrazi za blatnja- vim tragovima čopora divljih svinja, okružena čistim zrakom i mirom. Djevojka je namjeravala proučavati divlje životinje i dokučiti njihove tajne kako bi poboljšala život ljudi. Ljudi je nisu razumjeli, zadubljeni u površnost mode i ogovaranja, po- nekad su je ismijavali zbog njezina sramežljivog i šutljivog ponašanja, ali ona nije marila, imala je važnijih stvari negoli ćuliti uši prema zlim jezicima. Dane je provo- dila u šumskoj vlazi, sa čizmama u paprati i dvogledom oko vrata, uronjena u mirise zemlje i prodoran vonj mahovine. Sviđao joj se. I sad mi se sviđa, ali ne mogu to više raditi, strahovi su mi svu limfu isisali i osudili me na predugo plutanje u limbu. Ne- dostaju mi šume, jeleni, vjeverice, moji veprovi. U vrijeme o kojem ću ti pripovijedati još sam bila čisto biće puno snova i ambicija, htjela sam samo studirati i slobodno rasti u zagrljaju prirode. Htjela sam postati istraživačica na sveučilištu i nipošto ni- sam mogla zamisliti da će mi život uskoro punom brzinom uletjeti u mokri zavoj, čudesno me ostavljajući na životu, ali bez želje da živim. Nikada nisam postala sve- učilišna istraživačica i sve su se moje ambicije rasplinule za tren oka. Nemam djece, nemam svoj život, ropkinja sam sustava i živim od plaće za gladovanje, kao mnoga bića na Zemlji. Kucnuo je čas da opet zavladam sobom i otvoreno pogledam nap- rijed. Često sam se pitala jesu li šutnja i laganje drugima i sebi pravilan izbor, sada znam da sam pogriješila. Život mi se trenutačno promijenio jedne kišne jesenske večeri. Vozila sam prema kući na povratku iz cjelodnevnih šumskih zasjeda, kad sam na rubu ceste ugledala mladića u vjetrovci s kapuljačom. Nosio je veliki ruksak na ramenima i šepao je, naslanjajući se na improviziran štap. Bio je do kože mokar. Stala sam. Prije no što je ušao, dugo mi je zurio u oči, kao da se boji. Nije išao nikamo određeno. Bio je skitni- ca, uvjeren da će u bilo kojemu mjestu naći gostoljubivu župnu kuću. Loše je govorio talijanski, s jakim naglaskom koji ne bih znala odrediti, reče mi da je Albanac, ali i danas sumnjam u to. Kad je stigao u moje mjesto, naišao je na zatvoren župni dom i nitko ga nije prihvatio. Svećenik je nekud otišao, a domaćica se bojala i same pomisli