Nova Istra

262 NOVI PRIJEVODI Andrea DE CARLO na početku objasnio da ne namjeravam koristiti umjetne materijale, a postupno su zamisao prihvatili, priznavši da im se sviđa tako raditi. Ali i dalje su bili zbunjeni mojom manijakalnošću, pomisli da spavam u malom šatoru samo da se ne udalja- vam od tako osamljenog i divljeg mjesta. Svaki put kad sam ih pitao hoće li završiti prije snijega, odmahivali bi glavom, ne shvaćajući zašto mi se toliko žuri. Kad su se navečer vraćali kući, ja sam još završavao posao toga dana, pod svjetlom svjetiljke koju je pokretao mali generator na lož-ulje. Nastavljao sam dok sam god imao snage, a zatim bih na plinskom kuhalu zagrijao nešto za jelo i sklanjao se u šator. Zaspao bih trenutno, zatvoren sve do glave u vreću za spavanje kako bih se sklonio od vlažne hladnoće koja se podizala s tla. Koncem prosinca počelo je sniježiti, ali već smo uspjeli dovesti u red osnovnu strukturu velike kuće. Zidovi su bili ojačani, prozori na svojim mjestima, nove su grede podržavale podove, a krov je bio od svježih crijepova, mada nije bilo električne instalacije za povezivanje ni uređaja za tekuću vodu ni sustava za grijanje. Nisam tražio ništa od općine, kako bih imao što manje posla s njima. Želio sam svoj, priro- dan brlog, sakriven u krajoliku. Platio sam zidarima rekavši da ću ostalo napraviti sam. Promatrao sam ih kako neuvjerljivo odlaze kroz snijeg, a zatim sam iz auta izvukao svoje stvari i sve sredio u kući, počevši raditi iznutra. Spavao sam u vreći za spavanje na malom gumenom madracu, pripremao jelo na plinskom kuhalu, grijao se uz kamin koji je vrlo slabo vukao. Sad, kad je cesta bila prekrivena snijegom, Gubbio se činio nedostižnim, ali i odlazak u Ca’ Persu autom činio se vrlo kompliciranim, između gubljenja lanaca i proklizavanja unatrag, očajničkih poteza da se ne završi u jarku. Pješice sam odlazio u kupnju neophod- nog, vraćajući se pognut od težine torbi punih čavala i gipsa i tunjevine u konzervi i tjestenine. Provodio sam trećinu dana sakupljajući drva i sušeći ih i pileći za kamin, mada sam tako uspijevao zagrijati samo djelić kuće. Kamin je bio hirovit: bio je do- voljan samo dašak vjetra ili malo kiše da se smjer okrene i da se kuća napuni gustim dimom. Ponekad sam bio primoran ugasiti vatru kantama vode i otvoriti prozore, dopustiti ledenom zraku da uđe, suznih očiju i pluća koja su pekla, bijesan kao na pravog neprijatelja. Ponekad sam odlazio u Ca’ Persu nazvati majku. Govorio sam joj da sam izvrsno i da je sve sjajno. Zatim sam se iscrpljen i pothlađen vraćao kući, tjednima prljav, bez pranja, bolnih ruku i nogu te dolazio u iskušenje da sve ostavim do proljeća i vratim se u Milano na toplu kupku. Ali to je već bila stvar principa. Odmah zatim postidio bih se što sam bio na rubu odustajanja i nastavljao još ener- gičnije raditi. Između siječnja i ožujka uspio sam srediti cijevi u kupaonici i kuhinji, povući električne kablove u svaku sobu i povezati ih s malim generatorom na lož-ulje, na-