Nova Istra

263 Andrea DE CARLO NOVI PRIJEVODI činiti rolete za prozore te čak stol i dvije stolice. Nijedan od tih poslova nije ispadao bez mane, ali nepravilnost ishoda davala je kući prirodniji izgled: slobodniji za di- sanje s krajolikom. Prevela i bilješku sastavila: Tamara Pliško, Pula O romanu: Radnja započinje 60-ih godina u Milanu i prati živote dvojice prijatelja, Marija i Gui- da. Prvi je uplašen, povučen i nesiguran, a drugi buntovan, anarhističan i subverzivan. Opisuje se njihova rana mladost u doba studentskih nemira, njihove prve ljubavne veze, neprilagođenost i neprilagodljivost društvu. Taj je dio teksta prožet oštrom kritikom društva i školskog sustava. Prijatelji odrastaju, pohađaju gimnaziju koju Guido napušta, a zatim se njihovi putovi sve češće razi- laze. Guido nestaje i luta svijetom, a Mario ostaje u Milanu i bezuspješno studira sve dok nakon teške depresije ne odluči korjenito promijeniti način života. Kupuje dvije kamene kuće u pustoši, popravlja ih i posvećuje se obradi zemlje, sadi vrt, uređuje kuću, peče kruh, proizvodi pekmez, a u tome mu se ubrzo pridružuje djevojka Marina. Njih se dvoje posvećuju ekologiji, održivu razvoju i permakulturi, nalazeći zadovoljstvo u tome i sve više odbijajući povratak u grad. To je možda„najsnažniji“ dio knjige: opis mogućnosti „proboja iz velikih gradova“ i života u skladu s prirodom. U knjizi se tu i tamo pojavljuje Guido, čas kakvom dopisnicom ili razglednicom, čas uživo. I dalje je ironični lutalac, romantik, onaj koji ne pušta korijene. Objavljuje roman Canemacchina . Oba života teku, rađaju se djeca, koješta se mijenja, na imanju se gradi mlin, ali i dalje se suptilno isprepliću, u kontrastu, „miran obiteljski život na selu i prirodi“ i„nemirno lutanje svijetom, provokacija, potreba za slobodom“. Andrea de Carlo o ovoj knjizi: „Kad su Dva i dva prvi put objavljena, u rujnu 1989., pomislio sam da bi mogla zanimati samo one koji su prošli iste putove kao glavni likovi. Pomirio sam se s mišlju da neće imati mnogo čitatelja. Moj razlog za pisanje ove knjige nije bilo širenje čitateljske publike. Naprotiv, mnogi su čitatelji pronašli knjigu ili obrnuto, pa se taj odnos razvijao sve više, iz godine u godinu, iz iz- danja u izdanje. Pripovijest, koju sam smatrao samo svojom i još ponekih, znatno se proširila, snagom i sudjelovanjem koji s vremenom ne slabe. (...) Kad opet razmislim, ovo bi mogla biti pripovijest o samo jednom čovjeku, koji nadijeva različita imena svakome od dvaju dijelova koji čine njegovo zajedništvo. To bi mogla biti pripovijest o sumnjama i izborima i oprečnim mogućnostima koje svatko tijekom života nalazi pred sobom: odvojci na putu i njihovo grananje, poteškoće i potreba za promjenom i daljnjim prepoznavanjem sebe. Ali, naposljetku, to je ono što jest: pripovijest o dvjema osobama koje trebaju jedna drugu da bi bile ono što jesu. Odgovori, koje je ova knjiga dobila i još ih dobiva, navode me na pomisao da postoji mnogo više ljudi sličnih meni, Guidu i Mariju, što nisam mogao ni zamisliti tijekom pisanja. Navodi me na razmišljanje da je Guido imao pravo govoreći kako bismo trebali smi- sliti način povezivanja onih poput nas, preko kakvog nevidljiva telegrafa ili podzemnog tamtama. Ova je knjiga instrument iste vrste, za mene i one koji su osjetili ili će osjetiti svoju. Više od petnaest godina šalje signale. Nadam se da će tako nastaviti i dobivati signale odgovora.“ O autoru: Andrea De Carlo rođen je i odrastao u Milanu. Počeo je pisati u gimnaziji, a zatim je ta rabota postala ozbiljnija kad je za osamnaesti rođendan dobio pisaći stroj. Diplomirao je književnost. Njegov je treći roman, Treno di panna / Vlak od vrhnja , odlučio objaviti Italo Calvino. De Carlo je radio i kao filmski asistent Federica Fellinija i Michelangela Antononija.