Nova Istra

261 Andrea DE CARLO NOVI PRIJEVODI sjenovitima, neka veličanstvenima do boli, ostala toliko oskudna da bi moji osjećaji isparili, dajući mi samo osjećaj praznine. Nisam se dao obeshrabriti. Bio sam voljan nastaviti mjesecima. Koncem rujna, dok sam brežuljcima blizu Gubbija hodao putem od utabane zem- lje, učinilo mi se da u sebi osjećam vibraciju. Na proplanku okruženom šumama hra- sta i graba, koje su se izmjenjivale s napuštenim poljima, nalazile su se dvije stare kamene kuće. Od livade ih je dijelilo možda pedeset metara. Obje su bile usmjerene prema zapadu. Jedna prostrana i pravokutna, druga uža i viša. Pošao sam ih pogle- dati izbliza, dodirnuti zidove i osjetiti njihov miris te pomislio da bi ovo moglo biti središte moje nove ravnoteže. U Gubbiju sam mjesto otkrio na katastarskim planovima na kojima je bilo ozna- čeno kao Lokalitet Dvije kuće : dvanaest hektara mješovitog terena oko arteškoga izvora. Nasljednici izvornog vlasnika bila su dva brata u lošim odnosima, ali napo- sljetku sam ih uspio složiti u vezi s prodajom. Potrošio sam malo više od polovice novca koji mi je ostavio suprug moje majke; nije mi se činilo da sam ga mogao isko- ristiti za nešto bolje. Ali kad sam se svojim dvjema kućama, kako bih saznao što bi trebalo napraviti, vratio s građevinskim majstorom iz Gubbija, upozorio me da su na rubu rušenja: vapno, koje je držalo zidove, odavno razmrvljeno, grede uništene moljcima, poluraz- rušeni krovovi. Nasmijao se na moju zamisao da bih ovdje mogao odmah stanovati. Rekao mi je: „Ako želite nastradati...“ Građevinski majstor je u Ca’ Persi, naselju udaljenom osam kilometara, pronašao tri zidara. Počeo je raditi na velikoj kući, koja mu se činila čvršćom od druge. Po- stavio sam šator na livadu. Svakog sam jutra ustajao u šest i sudjelovao u radovima: dopuštao sam da mi objašnjavaju različite tehnike i pokušavao ih usvojiti kako smo napredovali. Ruke i mišići brzo su mi ojačali. Uspijevao sam izdržavati terete koji bi me ranije zgnječili. Ukrcavao sam kamenje u tačke i iskrcavao ih odande kao luđak, išao gore-dolje s vrećama pijeska i kanticama žbuke, gredama od pedeset kilograma na leđima. Svaki bih put, kad nisam više mogao, sjeo na travu i promatrao okolni krajolik. Ravnoteža brežuljaka napunila bi me energijom za nekoliko minuta. Počeo sam osjećati pravo zadovoljstvo u podizanju i rezanju i spajanju i stavljanju sloja na sloj sve dok se ne stvori otporna struktura, ali još osjetljiva u svim svojim sastavnicama. Prepuštao sam se ritmu svake od raznih aktivnosti, od nepravilne po- vršine kamenja, mirisnog vlakna drva, suhe melodioznosti zaobljenih crijepova. Ti su me doživljaji pogađali kao da sam ih nekoć već dobro upoznao; kao da se vraćaju izdaleka, nimalo izmijenjeni. Sa zidarima sam imao čudan odnos. Promatrali su me kao luđaka kad sam im