Nova Istra

260 NOVI PRIJEVODI Andrea DE CARLO profesori. Jedan je od njih imao odurne primjedbe na račun Guidove kose, a drugi u vezi s obradom moje teme iz talijanskog, ali njihovo neprijateljstvo nije imalo osob- ne korijene. Naposljetku su nam obojici dali prolaz. Nakon deset dana otišli smo pročitati rezultate na velikim panoima u predvorju. Nismo osjećali ništa osobito, osim slabašnog olakšanja. Vratili smo se na ulicu, u zagušljivu vrelinu milanskog ljeta. Osnovnoj je školi došao kraj. Pred sobom smo imali golemu i neizvjesno nepreglednu površinu praznika. JEDAN Suprug moje majke ostavio mi je oporučno novac, pod uvjetom da ga iskoristim„za nešto pametno“. Bilježnik je objasnio da neodređenost rečenice ne daje snagu uvjeta, već najviše prijedloga. Rekao sam mu da mi se to ne čini neodređenim i da se ipak osjećam uvjetovanim. Nakon pet godina zakašnjenja stigao sam u fazu u kojoj je Guido bio napustivši gimnaziju: nisam više želio žaliti se na stvari kao da su neizbježne. Nisam više želio govoriti da je Milano stravičan grad, a nastaviti živjeti u njemu, govoriti da je sveu- čilište parkiralište za nezaposlene, a dalje ga pohađati, govoriti da je stanovati kod mojih bolesno, a nastaviti to činiti. Nisam više želio raditi na mentalnim konstruk- cijama, hipotezama i teorijama kako bih objasnio ili opravdao svoju nezadovoljnu inerciju. Činilo mi se da sam živio samo od riječi, u zemlji riječi, gdje ono što se kaže znači mnogo više od onoga što se čini, a sad sam toga bio potpuno sit. Želio sam sa- graditi drugačiji život na temelju onoga što dodirujem i njušim i uz pogled na mjesto kojime sam zadovoljan: služiti se svojim osjetilima i prestati govoriti. Mojoj majci nije bilo žao što odlazim. Znala je koliko sam dotad bio nesretan, uzaludno tražeći smisao. I ona se, uostalom, stala mijenjati otkako joj je preminuo suprug: činilo mi se da primjećujem kako se ispod koprene žaljenja, koja ju je još prekrivala, kreće lakše, pokrenuta slobodnijim mislima. Kupio sam mali snažni auto iz druge ruke i seriju cestovnih mapa. Počeo sam obilaziti Italiju izvan industrijskih zona. Udaljavao sam se od velikih gradova, čak i srednjih, te se prebacivao na neuredne poljske puteve, spavao u autu ili malom ka- nadskom šatoru koji mi je ostao nakon odmora s Robertom. Tražio sam kao rašljar ili kao bolestan pas koji njuši trave koje ga mogu izliječiti. Ogledao sam se oko sebe i njušio zrak: osjećao sam zračenje mjesta, podzemne to- kove, smjer vjetra, izloženost suncu. Nije bilo lako pronaći krajolike još nezahvaće- ne autocestama, iskapanjem terena ili naslagama asfalta, zgradama-spavaonicama, industrijskim halama i hipermarketima. Sve kad bih i uspio, njihova mi je atmos- fera bila strana. Neka su mi se mjesta činila melankoličnima, ostala tjeskobnima i