Nova Istra

259 Andrea DE CARLO NOVI PRIJEVODI ruba izdržljivosti. Naprotiv, vratio se očima na udžbenik i progovorio: „U kućici na rubu šume živjela su tri praščića...“ Razred je doživio grč zaprepaštene nevjerice. Drattijeva je zabacila glavu i zapela u praznini bez reakcija. Guido se činio tako predanim, kao da uistinu riječ po riječ prevodi grčki tekst. Prizor zapravo nije bio smiješan i nitko od nas nije ni sanjao da bi se nasmijao. Slušali smo priču o tri praščića dramatično smrznuti. Guido je pro- dužio ne uznemirujući se, ozbiljan i uspravan uz katedru te nastavio:„Jednoga dana, najveći od triju praščića odlučio je sagraditi svoju kućicu...“ Drattijeva je zatim izišla iz trenutačne obamrlosti, reakcijom tako neuravnoteže- nom da joj je izobličila glas, koji se pretvorio u histeričan ton. Zaurlala je na Guida da će izvijestiti ravnatelja i dati mu jedinicu iz grčkoga i da će ga izbaciti i ne želi ga više vidjeti. Primaknula se plavo-ljubičasta u licu. Lupala je suhonjavim rukama po katedri dok je nije zaboljelo. Guido se sad polutužno smiješio, kao da osjeća žaljenje zbog izobličenih zvukova i izraza. Pošao je prema vratima. Učinio mi se krhkijim negoli inače: petnaestogo- dišnjak plavokose glave pune maštarija. Razred je bio nepomičan. Bez pogleda. Drattijeva je teško disala da bi došla do zraka. Drhtale su joj ruke. Činilo se da je razmrskavanje staroga broda nezaustavljivo. Naprotiv, kako se bli- žio završetak školske godine, odjednom su svi učenici postali razboritiji. Čak su i oni iz trećega gimnazije, borci i sigurni u sebe, oni koji su prvi razvalili dvorišna vrata i držali duge govore u sportskoj dvorani, stali govoriti da je sad najvažnije ne pasti iz nekog predmeta, ne dati profesorima besplatnu pobjedu. Povukli su se gotovo preko noći i ponovno počeli učiti, odlučni da će dobivati dobre ocjene kao nekoć. Stari brod je doveden u red i vratio se na rutu kao da nikad nije bilo ni najmanjeg znaka opasnosti. Posada nije pokušala sakriti zadovoljstvo. Ja i Guido i dalje smo ćulili uši i ogledali se oko sebe očekujući žamor, ali brzo se razjasnilo da je sve završeno. Ponovno smo se morali prihvatiti knjiga za koje smo se nadali da ih više nikad nećemo vidjeti i ponovno gomilati nepotrebne pojmove: ta je pomisao izazivala preveliku frustraciju da bismo to mogli činiti zajedno. Učili smo svatko za sebe. Ujutro smo izbjegavali govoriti o tome. Margherita Tardini nije više izlazila sa mnom ni subotom. Rekla mi je da moramo razmišljati samo o školi, zato što je u pitanju naša budućnost. Sva sam lipanjska popodneva proveo zatvoren u sobi, uz pomisao da se horizont zatvorio još gore negoli prije, pošto se na trenutak bio odškrinuo. U srpnju smo obavili prijemni ispit za gimnaziju. Da je ovisilo o Drattijevoj i Cavrallijevoj, Guido i ja bismo sigurno bili pali, ali srećom ocjenjivali su nas drugi