Nova Istra

258 NOVI PRIJEVODI Andrea DE CARLO lege bezizražajno sjedili u klupama, uplašeni mišlju o mogućim uopćenim osvetama. Drattijeva je bila gotovo zelena u licu, rekavši Guidu i meni: „Nikad nećete dospjeti u prvi gimnazije“. Bacila se na predavanje iz grčkoga: svaki nastavak i sufiks izgovo- reni uz otkidanje nevjerojatne mržnje. Donja usna grčila joj se na svaku riječ i širila dvostruku dijagonalnu brazdu sve dolje do vrata. Guido mi ju je pokazao: podvukao je svaki grč sve dok više nisam mogao promatrati. Nitko od odgovornih u školi nije ni sanjao da bi trebalo uzeti u obzir ono što je dan ranije rečeno u sportskoj dvorani. Ravnatelj je pokrenuo istragu kako bi otkrio tko je prvi silom otvorio vrata. Tajnik je objavio obavijest u kojoj se nadao povratku učenju. „Nadati se“ oduvijek je bio čest glagol u jeziku onih koji su upravljali ovom zemljom. Vrlo smo ga često slušali kad su se na televiziji pokazivala njihova odurna lica. Guido je rekao: „To je gadna mašina, stara, gluha i pokvarena . Nema ga se što pitati da poboljša školski program.“ Čitali smo novine. Donosile su vijesti o učenicima koji su u Francuskoj i Nje- mačkoj i Americi i Japanu dizali svoje škole u zrak i borili se na ulicama s policijom, bacali kamenje i gradili automobilske barikade. Bilo je to poput promjene vremena daleke od nas, koja k nama dolazi oslabljena zbog udaljenosti, ali još uvijek dovoljno snažna da promijeni klimu. Bilo je nedopuštenih skupova u drugim gimnazijama i na sveučilištima, brzih uličnih prosvjeda i sukoba s policijom. Guido i ja jurili smo mojim motociklom onamo gdje se nešto zbivalo: zabrinuti hoćemo li na licu mjesta uhvatiti pucanje ravnoteže. Drattijeva je jednoga dana izvodila sadističku igru kažiprstom koji polako klizi imenikom i mrmljala inicijale kako bi u razredu izazvala strah. Zatim je, uobičajeno eksplozivno, rekla: „Laremi“. Blag, uobičajen uzdah olakšanja među svima spašenima za kojime je uslijedilo namještanje stolica i promjena položaja dok je Guido ustajao. Dobacio mi je pogled i pošao prema katedri. Pomislio sam kako smo podvojeni između naše želje za pro- mjenom i tupe stvarnosti koju zadovoljavamo svaki dan. Drattijeva je, tonom lišenim svakog osjećaja, rekla: „Prevedi ovo. Stranica 121.“ Provjera je li otvorio udžbenik grčkoga. Bila je nepomična i kruta u čekanju. Nije ga više gledala. Razred je tiho disao, očaran skorašnjom nevoljom koja je zapala nekoga drugog. Guido je zurio u stranicu udžbenika. Mala stara slova. Prošao je rukom kroz kosu i zatresao glavom. Drattijeva je zgrčila nevjerojatno tanke i blijede usne. Guido ju je pogledao. Pomislio sam da se sprema nešto joj doviknuti, uvrijediti je ili skočiti za vrat kao u filmu u kojemu je pozitivac zbog odurnog lika doveden do