Nova Istra

257 Andrea DE CARLO NOVI PRIJEVODI I ja sam prešao dvorište i ušao u sportsku dvoranu. Bila je puna ljudi: pogledi, gla- sovi i pokreti zasićivali su prostor frenetičnom vibracijom. Bilo je na stotine učenika iz različitih smjerova i razreda, a na svačijem se licu čitalo iznenađenje što su nadvla- dali neumoljive okvire rasporeda i općih mjesta kako bi se ovako slobodno i zbrkano pomiješali. Ušao sam u gomilu: dirnulo me to što sam ugledao mnoge zgodne dje- vojke koje nikad nismo susretali u hodnicima; lica, tijela i osobnosti za koje nisam ni pomišljao da postoje. Činilo mi se da su se moje životne mogućnosti odjednom znatno povećale, izvan umjetnih granica koje sam dotad držao prolaznima. Zatim su svi sjeli na pod, a učenik trećega gimnazije skočio je na stol i počeo go- voriti u megafon koji je kidao njegove riječi, pronoseći ih uokolo kao jedva shvatljive. Noge su mu se lagano tresle. Bio je u zelenom tirolskom kaputu. Nikoga nije izrav- no promatrao. Nanizao je popis problema u školi: zastarjelost programa i besmi- slenost metoda, neprijateljsko raspoloženje profesorâ prema promjenama. Služio se pravim riječima, tonom dobrog razdraženog učenika koji se brine je li u pravu i može li to dokazati. Ali zapravo gotovo nitko iz dvorane nije slušao njegove riječi. Pažnja se raspršila zato što je govor imao svoje mjesto i zato što su dvorišna vrata i vrata-prozori sport- ske dvorane razvaljeni da se to omogući; da se naizgled nezaustavljiv mehanizam zaustavi. Samo se povremeno ta intenzivna, ali općenita pažnja usmjeravala na neku govornikovu rečenicu: tad su ljudi pljeskali i vikali. Što se ostaloga tiče, bilo je raz- mjena pogleda i razmjena gesta; poza zauzetih i prekinutih i ponovno zauzetih na- kon nekoliko sekundi i metara razmaka. Gotovo su svi pripaljivali cigarete, udisali i ispuhivali dim, izduživali se ili povlačili nad samima sobom, davali signale da nekoga dozovu, nasmiješeni u različitim nijansama. Potražio sam nekoga od svojih kolega iz razreda, ali bit će da su svi otišli u uči- onicu. U dvorani je općenito bilo malo ljudi iz osnovne škole. Zatim sam ugledao Guida. Stajao je blizu govornikova stola. Skratio sam put kroz gomilu. Trebalo mi je pet minuta da stignem do njega. Udario me rukom po ramenu i rekao: „Hej!“ Bio je uzbuđen zbog onoga što se oko nas događalo, zbog energije i iznenadne perspektive u zraku. Rekao je:„Pomisli na one hijene gore.“ Zamislio sam Drattijevu i Cavrallijevu zatvorene u učionici sa svojim žrtvama: pune nemoćne ogorčenosti zbog onoga što se događalo dva kata niže. Guido se i dalje ogledao oko sebe. Nije uspijevao zaustaviti oči duže od nekoliko sekundi. Rekao je: „Nije li nevjerojatno?“ Ali sutradan smo ponovno bili u učionici. Sportska dvorana ispod nas opet je postala spremištem propisanih aktivnosti prema propisanu rasporedu. Naši su ko-