Nova Istra

243 Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN NOVI PRIJEVODI Gostujući u redakciji „Cahiers Pologne-Allemagne“, Marek Edelman i Władysław Bartoszewski razgovarali su o pokretu otpora u varšavskome getu, o tome kako je nastajao i razvijao se, kao i o početnim kontaktima židovskoga i poljskoga podzemlja. Oba sugovornika odigrali su u tim pokretima važne uloge. Marek Edelman je u trenutku izbijanja rata postao jedan od vođa socijalističke židovske mladeži u varšavskome getu; jedan od prvih instruktora borbenih odreda Bunda; počevši od 1942., član zapovjedništva ŻOB-a; jedan od organizatora i za- povjednika oružanih akcija vođenih u varšavskome getu u travnju i svibnju 1943. Potom je, u kolovozu 1944., sudionik Varšavskoga ustanka; jedini član glavnoga zapovjedništva ŻOB-a koji je nakon rata ostao živjeti u Poljskoj; liječnik zaposlen u Łódźu. Władysław Bartoszewski je tijekom okupacije bio jedan od organizatora pomo- ći varšavskim Židovima i aktivan sudionik; član Savjeta pomoći Židovima 1942.- ‑1943.; zamjenik ravnatelja židovske referade pri Delegaturi vlade RP za domovinu. Marek Edelman: U studenome 1940. Nijemci su u Varšavi osnovali zatvorenu stambenu četvrt za Židove. Od toga se trenutka položaj gotovo 400 tisuća ljudi, naguranih na nevelikoj površini, neprestano pogoršavao – u getu su vladali grozni i sve gori sanitarni uvjeti, sve je češće nedostajalo hrane, a mogućnosti za rad bile su vrlo ograničene. Uz to, na istoj su površini Nijemci također zatočili na desetke tisuće Židova lišenih imutka, koje su dovezli u varšavski geto iz drugih gradova, gradića i sela. Ti su se ljudi, natjerani napustiti svoje domove i sve što su imali, povlačili po dvorištima prenatrpanih varšavskih zgrada. Jedini obrok tih golemih masa radnika, koji najčešće nisu pronalazili posao u novome prebivalištu, bila je besplatna juha i siromašne porcije kruha na točkice. S vremenom su, svladani glađu, počeli umirati na ulicama. Rasplamsala se epidemija pjegavog tifusa. Smrtnost je dosezala 2 posto populacije geta mjesečno; grobari nisu stizali pokapati mrtve, pa su trupla dovezena na groblje danima čekala na ukop. Usprkos sanitarnim propisima koje su okupacijske vlasti neprestano izdavale i uredbama o održavanju reda, koje su trebale urediti uvjete života u getu, Židovima je ondje praktički bilo oduzeto pravo na život. Na području geta svaki se Nijemac mogao ophoditi sa svakim Židovom kako bi mu se prohtjelo – oduzeti mu svojinu, izazvati prepirku, ponižavati ga, pretući, pa čak i ubiti potpuno nevina prolaznika. Njemačka odluka o ograđivanju geta od ostatka prijestolnice imala je određen, perfidan cilj; radilo se o odvraćanju pozornosti Židova od onoga što se događalo iza zidova, potpuno izoliranje od života poljskoga društva; natjerati svakoga stanov- nika geta da se usredotoči isključivo na čisto biološke, „prvotne“ aspekte života, jer nenaoružani, fizički i moralno obespravljeni ljudi nisu sposobni razmišljati o bilo