Nova Istra

239 Władysław BARTOSZEWSKI / Marek EDELMAN NOVI PRIJEVODI tvrdio: „Emigraciji suprotstavljamo borbu ovdje na mjestu, zajedno s poljskom rad- ničkom klasom, za stvaranje takvih životnih prilika, koje će jamčiti slobodu i dobro- bit svim građanima, bez obzira na narodnost i vjeru“. Marek Edelman ostao je dakle na svojem – u dobru i u zlu. Ujesen 1945. godine pročitao sam brošuru „Geto se bori. Udio Bunda u obrani varšavskoga geta“, autora Mareka Edelmana. Bio je to vjerojatno prvi izvje- štaj u Poljskoj nekoga tko je sudjelovao u organiziranju otpora u varšavskom getu, počevši od pokretanja ilegale 1942. godine, preko prvih oružanih napada u siječnju 1943., do dramatičnih dana ustanka od 19. travnja do 16. svibnja 1943. godine. Izdanje je bilo popraćeno kratkim uvodom Zofie Nałkowske, spisateljice velikog autoriteta, koja je prije rata bila povezana s demokratskim krugovima sljedbenika Piłsudskog, a u to je vrijeme imala važnu ulogu u Glavnoj komisiji za istraživanje njemačkih zločina u Poljskoj. Nałkowska je pisala: „Tu sam knjižicu, rukopis koje mi je donio nepoznat, mladi autor, jedan od vođa židovskoga ustanka, pročitala u jednom dahu, ne odvajajući se od nje ni na trenutak. – Ja nisam pisac – rekao je – to nema nikakvu književnu vrijednost. Pa ipak, ta njegova neliterarna pripovijest postiže ono što ne uspijeva svim remek-djelima. Ozbiljnim, biranim, suzdržanim rječnikom, lišenim fraza, pruža zapisnik kolektivnog mučeništva, ovjekovječuje me- hanizam njegova tijeka. Istodobno predstavlja autentično svjedočanstvo kolektivne snage duha, koji je nadvladao najveću nesreću u povijesti svih naroda“. Danas, nakon što je prošlo šezdeset i više godina od čitanja Marekova teksta, jamčim vam da riječi Zofie Nałkowske odaju bit stvari: Edelman je napisao izvješće u kojemu istinitost opisanih junaštva i grozota ne iziskuju pridjeve. Kada smo si prvi put stisnuli ruke? Tvrdio je da se poznajemo oduvijek. Što to znači? „Oduvijek!“ – ponavljao je. Kada bi ga upitali o kakvim pojedinostima o varšavskom getu, ŻOB-u ili ustanku, samo bi odmahnuo rukom: „Ne zbunjujte me, pitajte Bartoszewskog!“ Istina je: redoslijedom iskustava i vrijednosti koje su nas oblikovale, poznajemo se odvajkada. Međutim, ako je riječ o vremenskom re- doslijedu, bilo je to ovako: dvije godine nakon izlaska iz zatvora počeo sam raditi u tjedniku „Stolica“, isprva kao urednik književne rubrike, potom kao tajnik ured- ništva. Prema zamisli nakladnika – monopolističke Radničke zajednice izdavača PRASA –„Stolica“ je trebala biti časopis posvećen kulturnoj tradiciji Varšave i nje- zinoj ponovnoj izgradnji. Mene je zapalo da se bavim očuvanjem sjećanja na vrijeme okupacije grada, ovjekovječenjem istine o Zemaljskoj armiji, ilegalom, što je na valo- vima „zatopljenja“ i promjena povezanih s događanjima iz listopada 1956. godine u