Nova Istra

232 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Ivo RUNTIĆ uvod u Nietzschea, a ovaj od neizbrisivoga dojma na našeg autora. Naime, upravo krajem 19. stoljeća počinje recepcijska renesansa Stirnera i njegova nauka o ljud- skom egoističko-vlasničkom biću. Zato je i trećeplasirani, Nietzscheov znak uMatoša više filozofski nego književni, pa i po tome slijedu još više Stirnerov. Ali ako je potonji filozof bio Petrinovićeva pokazna vježba o nasušnosti materijalnog i za njega – shodno Za novim bogom – jedini pisac „kojeg momentalno može podnijeti“ (Sabr. dj. II, 70) te citira i njegovo glavno djelo Pojedinac i njegovo vlasništvo (ibid., 69), u novelama je općenito puno više implementiran onaj Nietzscheov žig o nemoralnosti života, utemeljenome na pukome materijalizmu. Jer Nietzscheu je umjetnost jača od bogatstva i veća kao životna istina, ali samo ako se pojedinac bori protiv svake vrste malograđanske uč- malosti. U tom nastojanju on se ima nadići i nad samog sebe, a to je u Matoša slučaj i u Mišu (Sabr. dj. I,54) kao i u Nezahvalnosti (ibid., 16). No u Ljubavi i dubljini (Sabr. dj. II, 149-156), njegovu valjda najljepšem proznom tekstu, on izlaže fabulu na – kako kaže – nejasnoj podlozi: ljubavi i domoljublju, a oboje i jest zapalo u ustajalost koja proizvodi krizu, odnosno „zanos“ poput onog u pijanstvu. Samo što tu aktant nije od ničeovski jakih da posjeduje volju za životom, a kamoli za borbom. Matoševe figure zato i općenito ne uspijevaju u nadrastanju sebe samih. Nema tu onog kulta snage, koji je otprilike u isto vrijeme (koje je i Nietzscheovo) vidljiv, primjerice, kod Rimbauda ili u Trakla. Onog prvonavedenog – usput neka je rečeno –Matoš niti ne spominje, dok njegova austrijskog sljednika poradi dobnih okolnosti kao pjesnika nije mogao poznavati. Utoliko je zato značajnije što se ni Matoš ne miri s domovin- skom političkom i kulturnom baruštinom, i što je pobija onom književnošću, koja po svojoj modernosti više i ne daje odgovore, ali zato postavlja pitanja. Tek na dva mjesta svoje pripovjedačke proze spominje naš autor E.T.A. Hoff- manna, njemačkog romantičarskog pripovjedača, Poeova uzora i Matoševa prednja- ka, kojemu je također veći problem zbilja nego li mašta. Razdrtost svijeta i osobna rastrzanost usred napoleonskih ratova čine ga jednim od glavnih njemačkih rodo- načelnika rastočene cjeline, bila ova svjetska ili ljudska – a u toj književnosti u druš- tvu je s predstavnicima kakvi su primjerice Kleist, Hölderlin, Büchner ili Matošev miljenik Lenau. Znakovita je u našega hrvatskog pisca u tom sklopu i šira pojava dvojnika u njegovim recima... A oba konkretnija mjesta spomena njemačkog autora vezana su za pripovijetku Camao , i to tekstovno, kao i komentarski: likovi su ondje, naime, rastrojeni pojedinci, baš poput Hoffmannovih mehaničkih i ljudskih auto- mata ili lutaka, na primjer Olimpije i Natanaela u Pješčuljku . Ne sugerira slučajno i samMatoš, kako će kritika pomisliti da je ona njegova novela napisana pod dojmom lektire Hoffmannova romana Mačak Murr . Da je Matoš i svojevrsni meštar prešućivanja, mogu potvrditi i imena ispod pret-