Nova Istra

231 Ivo RUNTIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Tu Goethe obavezuje na najveći broj natuknica, što je prije stvar proporcija, nego li uočenog njegova ranga, jer je pritom u Matoševom fokusu više građanska osob- nost, a manje pjesnička. Doduše, u Mišu , zadnjoj noveli prve zbirke, citiran je epi- gramatski Goetheov stih o moći ljubavi, a već u priči On iz druge novelističke zbirke aludira se na pjesnikov povlašteni materijalni položaj (Sabr. dj. I, 182), koji je u drugoj zbirci, u Solo-varijacijama od „najvišeg kapitala“ ili čak „visoki kapitalizam“ sam (Sabr. dj. II, 92). Matoš se zatim vraća na banalni podatak, znalcu inače izlišan, kako Goethe „ne puši“ (Sabr. dj. I, 186), čemu se ne bi trebalo čuditi, ako se zna da je taj pjesnik čitavog života muku mučio s dušnim putevima. Zatim u Balkonu slijedi opažaj, odnosno privid dizdarskog Mefista (ibid., 199), pa onda na drugome mjestu, u Lili (Sabr. dj. II, 134) – među njegovim inače čestim abrevijaturama oko teme ljubavi – zaključak da se nje „čuvaju pametni ljudi kao Goethe“, pa se onda u istom dahu spominje pjesnikova „ars amandi s debelom gazdaricom“ (ibid.), to jest ljubavnicom nakon povratka iz Italije, odnosno mu cjeloživotnom suprugom dje- vojačkog imena i prezimena Christiane Vulpius. – U Večernjoj idili stihovni citat iz „Lovčeve večernje pjesme“ (Sabr. dj. I, 213) ostaje bez komentara, kao i sam čitalac na Goetheov fingirani prigovor Rabelaisu (ibid., 214). I na kraju, onaj Matošev kralj iz Domovine ovdje je (prema fiktivnimHeineovim uspomenama) Goetheov iz Thu- le, gdje ovaj „oči sklopi tronut“ (vidjeti mog „Svenavadnog Goethea“, Naklada Jurčić, Zagreb, 2010., str. 73), naočigled smrti, a ne lijepih djevojaka. – Očito je: u svojoj suprotstavljenosti apolinijskome meštru zorne identifikacije svekolike predmetnosti Matoš i nema – ili nema potrebe – drukčijeg zapisa o Goetheu. Pod onim drugim, dionizijskim znakom Matoš je svakako bliži Heineu negoli starom olimpijcu. Daleko od toga da mu bude uzorom (kao što je pjesnik svom liku u Mišu) , ali citiraju se Heineovi stihovi „Na moru“ u Prvoj pjesmi (Sabr. dj. II, 43) ili se u D-dur sonati (ibid, 8) jednom drugom liku poklanja Heineovo divot-izdanje. Pritom svi ti Milinovići, Novakovići, Rosenzweigi, Smiljanići imaju problem, da su ujedno sentimentalni, koliko i cinični, pri čemu više vježbaju porugu čuvstva nego čuvstvo samo; dakle, da su – kako Matoš vjeruje – hajneovski rastrzani u svojim oprečnostima, koja na ljubavnom planu dovode do tragedija, gdje tjelesno najčešće strada ženski partner (usporedi tezu o ciniku-ljubavniku (ibid., 165) iz Ugasnulog svjetla , dok muški preuzima ulogu izvještača svojih duševnih stanja između melan- kolije i šizofrenije, pa sve do fizičkog sloma kreature. Izričaj poput onog “poginut ću kao Heinrich Heine“ iz Božićne priče (Sabr. dj. I, 140) – onkraj sve semantičke netočnosti – identifikacijski je i pijetetski znak s polustoljetne distance. Prečest je, naime, spomen anarhizma i anarhista u Matoševoj prozi, a da to ne bi dolazilo od vanjskog utjecaja; prejak trag materijalističke i socijalne pobune u kasnog Heinea i Maxa Stirnera (obojica umiru iste godine), od kojih je potonji svojevrsni personalni