Nova Istra

230 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Ivo RUNTIĆ žena, likovnosti, glazbe i literature opleće čitavo autorovo prozno djelo, a ne samo tri-četiri knjige one beletrističke proze u užem smislu: Iverje iz 1899. godine, Novo iverje iz 1900., te Umorne priče iz 1909. – kao i sve novele, humoreske i satire iz II. sveska Tadijanovićeva izdanja Matoševih djela, dakle šezdesetak naslovnih jedinica sveukupno. Stvar je već spomenutog odabira književnog filologa (ali i pravih teks- tovnih proporcija) što u žižu svog motrenja nije postavio – već je samo ovlašno dotaknuo – citirane Oglede iz 1905. te spomenute Vidike i puteve iz 1907. godine. Izbor je pao na novele (uz dosad rečeno) naposlijetku i radi faktora njihove veće poznatosti od potonje navedenih eseja, a osobito zbog posebne organizacije njiho- vih tekstova s nepouzdanom radnjom, kolikogod oni i ne bili najbolji dio autorova proznog stvaralaštva. Matoš odstupa od predloška svijeta, što ga kao nešto tipično ili karakteristično nudi empirija, a zdušno ga prihvaća realistički pripovjedač u kauzalnoj i kronološkoj obradi zbilje kao mimetičke, odnosno stvarnosne činjenice. On pak tu nudi indivi- dualne pokuse s psihološkom, intelektualnom i duhovnom preobrazbom poznatog u nepoznato, vjerojatnog u nevjerojatno, iskustvenog u groteskno. Dotad blisku predmetnost pretvara Matoš tako u simbol nečeg začudnog, skroz bizarnog, čak i morbidnog. Međutim, time on utire i put novim postupcima kod kasnijih autora hrvatske moderne, a vidljivo je u svemu i povođenje za angloameričkim i pogotovo francuskim uzorima i tragovima, što uvjerljivo pokazuje Višnja Sepčić u svojoj za- paženoj raspravi Matoš između Wildea i Poea („Croatica“, Zagreb, 1976.), koja pak ukazuje i na recepcijske predloške u Flakerovom tekstu o motivacijskom sistemu u realizmu i modernizmu u knjizi Stilovi i razdoblja (Matica hrvatska, 1964.). A meni preostaje zaključak o Matoševu simbolizmu u prozi kao hermetičkom, gotovo mo- dernom lirskom postupku, što njegov kasniji autorski razvoj i potvrđuje. Ugasnulo svjetlo Matošev je tekstovni predložak spomenute kolegičine rasprave, pa ću baš otale poantirano preuzeti tek samo natuknicu „moram im pričati o nje- mačkoj književnosti“ (Sabr. dj. I, 161) kao svojevrstan moto kako svoje nevoljkosti, tako i prave užasnutosti autorskog pripovjedača, kad s krivom posjetnicom bane u nepoznato društvo, gdje biva svjedokom ispovijedi Andrijinih psihotičnih stanja i njihovih košmarnih posljedica. – Usputna pripomena, još na pravome mjestu: citiranja iz novelističkoga Matoša su prema Tadijanovićevu izdanju Sabranih djela iz 1973. u Akademijinom pothvatu od 20 svezaka; ona pak esejistička iz II knjige Ogleda.... Binozinog izdanja Nakladnog zavoda iz 1935. Svoj pretraživački posao oko njemačke književnosti obavljam po kriteriju čestote spomena pojedinog autora, rangu koji je čisto numerički, uvjetno afinitetski, a rijetko pouzdan kao (svaki) vri- jednosni sud. Bit će i u tom postupku potvrde o Matoševu otklonu od tradicionalne, a priklonu ondašnjoj već relativno modernijoj njemačkoj književnosti.