Nova Istra

229 Ivo RUNTIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) čarske (prvenstveno E.T.A. Hoffmanna, i to posredstvom Poea i Gautiera), potom pogotovo Eichendorffa (primjerice iz novele Lijepa Jelena ), ali i Tiecka... Usuđujem se sve to zajedno ovlašno nazvati poticajima, pledoajeima za čitanje; riječju koja se u mome tekstu spominje tek prviput, a implicitna je čitavu ovom ogledu o Matošu (pa i Matošu samom), i to kao zauzimanje oko lektire, što je valja predočiti suvre- menicima. Zar o tome svojim ponašanjem ne svjedoči već onaj stari gospodin iz posvete u ovom ogledu, apotekar koji pred smrt odluči čitati ono što radi posla nije stigao za života, i to baš Matoša, koji neke od svojih likova hvali odnosno kudi po krite- riju očekivanog postupanja s knjigom? Postoji li poraznija diskvalifikacija kreature nego kad kontesa Amalija iz Prve nevjere prezre svoga supruga zato što „ga nikada ne vidje čitati“ (Sabr. dj. II, 85)? Ili kvalifikacija: kad ono Ivančićevu odabranicu iz Običnog događaja karakterološki predstavljaju „njeni najdraži pisci, Ibsen, Tolstoj, Strindberg, Björnson“ (ibid., 162), sve odličnici od najbolje preporuke oko važno- sti čitanja. Toliki je i takav Matošev stalni zagovor autorskih imena i djela, rekoh: pledoaje – svojevrsno njihovo promoviranje, kako bismo to danas kazali. A„mnogo, mnogo čita“(m) i Filika iz fragmenta Pored cilja (ibid., 197), dok je u onoj ozbiljnijoj, za hrvatske prilike karakterističnoj političkoj utopiji Za narod jedna od iluzija koje se prodaju, ona, da se može „živjeti samo za knjigu“ (ibid., 202). Ovdje mi se čini logičnim mjesto da se naposlijetku evocira i biografskog autora (glede njegove sve- životne materijalne agonije radi knjige), ili kako ono napisa vrijedni Petrač u zbirci eseja Na tuđim tragovima , dijagnosticiravši Matoševu pasiju kao„zatravljenost Dan- teom“ (Naklada Jurčić, Zagreb, 2009., str. 81). I premda je (doslovna ili samo imenska) citatnost inače esejističko, nipošto no- velističko obilježje proznoga teksta, ona je kao neskriveni i nesvakidašnji poriv za čitanjem pravi moto Matoševe esejističke novelistike kao i njegove novelističke eseji- stike. Moj izbor, koji je ovdje u znaku i one autorove neopredijeljenosti, samo je pita- nje ekonomičnijeg odabira i ide u prilog tekstova, gdje se sensuz imenskog„ušivanja“ pojavljuje takoreći u svakoj drugoj noveli spomenutih zbirki, a nonsens neprestanog i najraznolikijeg imenskog spominjanja javlja se takoreći u svakoj drugoj rečenici navedenih esejističkih svezaka. Takav je, dakle, pristup zapravo izjednačujući, iz- balansiran govor o istom te čini unekoliko nepotrebnim razglabanje bilo o vredni- joj esejistici, bilo o autorovu ranijem (i bez obzira na izgubljena štiva, odnosno još zagubljena) novelističkom nastupanju. A kako u obama ogledima jamačno nema nijednog imena, koje se ne pojavljuje i u četirima novelističkim zbirkama (gdje su licitiranja njima relativno rjeđa), može se govoriti i o svojevrsnom opkoračenju jed- noga drugim. Tematski vez cjelokupnog Matoševa proznog tkanja oko politike, domoljublja,