Nova Istra

228 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Ivo RUNTIĆ dakle, često ljudi s autorovom biografskom pozadinom, pa i u tranzitu, što je tako permanentan da ostavlja dojam hodanja u mjestu, na podlozi gotovo nikakve, skroz rastočene radnje, ali s izvjesno grotesknim životnim raspletom. Takvo stanje, najče- šće i bez situacijskih začetaka, tiče se poglavito osjetljivih osoba, osuđenih na naza- dovanje sve do potpunog zakazivanja te s čestom misli na smrt. One stradavaju čak i sred ljubavnih pobjeda, umjetničkih ekstaza ili životnih agonija – gotovo da je sve- jedno! Rastakanje njihovih integriteta kao da je tu jedini sadržajni zakon one neka- dašnje tektonske forme novele kao prodramske književne vrste. Izvještaj o takvom propadanju – previše refleksivan za uvriježeni tip novele, sa svim onim imenskim nanosima inače prirođenijima eseju, sa sadržajnim antinomijama „između realnog i imaginarnog“ („Ogledi“, 230) – odriče Matoš kao pouzdani znalac književne teorije na jednome mjestu čak i romanu, a pridaje ga takozvanom„crtičarstvu“ (ibid., 233) kao podesnoj formi iskaza. U istom sklopu vidi on svog austrijskog suvremenika Petera Altenberga s njegovim poznatim impresionističkim skicama. Neka ovdje ne bude samo usputno spomenuto kako u Uvodu za književnost kao izdašnom i pouzdanom vrelu o teoriji literature numerički rang o kritičarskom i au- torskome Matošu iznosi trinaest referencija, od kojih se samo jedna opaska odnosi na kritičara. Zato ni ovaj put nije naodmet spomenuti zapravo notornu činjenicu, da su forme proznog iskaza u žurnalistički znatiželjnog Matoša (putopisi, feljtoni, eseji, polemike, kritike, osvrti, pisma...) već i predmetno nužno otvorene, te da takvo časovito fokusiranje podsjeća na micanje dvogleda uperenog u zvjezdani svod. – A slična otvorenost postoji i glede drugih važnih imena svjetske književnosti, s kojima autor kao da renomira, rasprskavajući ih poput vatrometa (Danteovo, Goetheovo, Byronovo, Heineovo, Wildeovo, Poeovo, Stendhalovo, Tolstojevo, Balzacovo, Bau- delaireovo), posvećujući im prave eseje interpolirane u većim cjelinama, kako su to kasnije općim ogledima u svojim prozama radili i najveći autori dvadesetoga stolje- ća, poput Laxnessa ili Manna. Kao najčešća njemačka imena – osim već navedenih – o kojima ne postoji sud, već prije spomen (spomenak, kako bi Ujević rekao za topografiju), jesu Novalisovo, Jean Paulovo, pogotovo Hölderlinovo i Nietzscheovo. Opetovano navođenje Lenaua čini se pretjeranim, ali ono je dio hrvatskoga recepcij- skog trenda i kod Preradovića i kod Šenoe. Tek pojedinačni spomen (gdje bi trebao biti više nego zaslužen), ide Bürgera, Hoffmanna ili Schellinga (iako potonji nije autor Bonaventurinih Noćnih bdjenja ). Ovakve oglede ili pokušaje, kako ih autor još naziva, prevodeći takav naslov u Montaignea, i kako ih kasnije gotovo jednako krsti već spomenuti Thomas Mann kao naziv za „esej“ (naime kao „Bemühung“), što je okušaj, prema tome nešto što bi jednoznačenjski bilo gotovo isto, valjalo bi pobliže istražiti kao neke moguće, od autora nespomenute utjecaje njemačke književnosti na njega, osobito one romanti-