Nova Istra

227 Ivo RUNTIĆ, Zagreb SPOMEN NJEMAČKE KNJIŽEVNOSTI U MATOŠEVOJ LIRICI Uspomeni magistra Arthura pl. Raiznera, supruginog djeda, a Matoševog susjeda iz Jurjevske 11, koji je iste, 1905. pošao na studij farmacije u Beč, kad se i pisac vratio iz prognanstva u kuću niže prekoputa. Po povratku, susreću- ći ga tek susjedski do 1913., apotekar ga – dakako – nije pomno čitao, nego je to sebi postavio kao zadatak tek s osamdeset, da vidi „o čemu je to pisao onaj boem, koga su hvalili pametni ljudi“. Naum da se progovori o Matoševim sudovima oko njemačke književnosti pretpo- stavljivo je trebao nalikovati onom analognom Škrebovu činu oko Tina Ujevića, odnosno njegovih „Dodira s njemačkom književnošću“ („Croatica“ 1980/I, 15-16). Premda poticaj prvotno nije bio moj vlastit, prihvaćen je s čak dvojakim osjećajem dužnosti od ovoga predstavnika strane filologije prema velikom sinu domaće knji- ževnosti – potom i s potrebom da dočitam zaslužnog preteču hrvatske moderne i preko okvira dotadašnjeg poznavanja. Iz pragmatičkog razloga (budući da bi osvrt inače dosezao opseg primarnog štiva) izuzeti su iz pomnijeg razmatranja kritički tekstovi iz Ogleda i Vidika – prava citatna šuma, dok je u pripovjednoj prozi Iverja i Umornih priča drveće pojedinačno. Ovdje je to govor prenesenog smisla s razlogom. Mom osvrtu, naime, podliježu pripovjedni tekstovi tzv. novelističkog sklopa, oko rijetkih pojedinaca, te istog takvog, ali društveno relevantnog zbivanja, i s pretežno negativnim ishodom vlastite sudbine. Tako hoće književna teorija. U Matoša to su,